Bosanska Tvrđava
19 December 2007
Berlin - Sarajevo
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.

Ovaj izvještaj je sačinjen u saradnji sa centrom za socio-ekonomske studije Populari (Sarajevo)

Istraživanje obavljeno uz podršku Ministarstva inostranih poslova Norveške

Izvještaj je, takođe, dio projekta ESI-ja Nova ekonomska geografija

Sva mišljenja iznijeta u ovom izvještaju odražavaju samo stavove ESI-ja i centra Populari

 

Sažetak

Danas, dvanaest godina poslije zlokobnog rata, Bosna i Hercegovina se u ogromnoj mjeri promijenila. Doživjela je povratak raseljenih lica, povrat imovine i sveobuhvatni proces demilitarizacije - sve to u velikim razmjerama. Ponovo je uspostavljena sloboda kretanja. Ugaslo je međuetničko nasilje. Nove institucije na državnom nivou upravljaju jedinstvenim tržištem koje je u sve većoj mjeri integrisano. Promjene koje su se tokom proteklih 12 godina zbile u Bosni po svojoj  temeljnosti ne zaostaju za onima koje su preobrazile Zapadnu Evropu tokom prvih 12 godina po završetku Drugog svjetskog rata.

U ovom izvještaju razmatraju se uslovi u jednoj opštini u Republici Srpskoj koja se nalazi na nekadašnjoj liniji fronta; ta opština je svojevremeno bila ozloglašena kao žarište (srpskog) nacionalizma. Doboj, koji je u ratu bio razdijeljen, da bi danas bio podijeljen na četiri dijela, već odavno kao u ogledalu odražava šire tendencije. Prije deset godina, Doboj je bio na zlu glasu kao centar tvrdokornog nacionalizma. Bošnjačka i hrvatska sela u okolini nemilosrdno su uništena. Ono malo preostalih ne-Srba bilo je izloženo žestokom pritisku, ne bi li i oni napustili tu sredinu. SDS (Srpska demokratska stranka), koju je osnovao Radovan Karadžić, čovjek kasnije optužen za ratne zločine, čvrsto je držala Doboj pod svojom kontrolom. Nije bilo naročitog osnova za nadu da će multietnički život u ovom regionu ikada moći da bude uspostavljen.

Međutim, činjenica je da su se posljednjih godina Bošnjaci vratili u sva ona sela u regionu Doboja u kojima su živjeli prije rata. Širom opštine, vratilo se više od polovine predratnog bošnjačkog stanovništva. Vođe bošnjačke zajednice potvrđuju da "Bošnjaci nemaju apsolutno nikakvih problema u pogledu korišćenja sistema zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj", kažu da bošnjačka djeca "bez ikakvih problema" pohađaju lokalne škole i da se lokalna policija ponaša "profesionalno". Usljed povratka u tako velikim razmjerama, međuentitetska administrativna linija veoma malo znači u svakodnevnom životu ljudi. Demilitarizacija regiona je znak koliko se mnogo toga ovdje promijenilo - nigdje se ne mogu vidjeti pripadnici međunarodnih snaga. Već odavno su ukinuti kontrolni punktovi i kontrole. U garnizonu u kome su svojevremeno bili smješteni pripadnici SFOR-a kako bi kontrolisali ovo područje, danas su smještene zajedničke oružane snage Bosne i Hercegovine.

Povratak, etničko reintegrisanje i obnova - sve to govori o lokalnim uspjesima. Međutim, iako je otklonjena većina problema karakterističnih za period neposredno poslije rata - etnički motivisano nasilje, odsustvo slobode kretanja i masovno kršenje imovinskih prava - ono što sada predstavlja najveću prepreku za dalji povratak raseljenog stanovništva jeste nepostojanje radnih mjesta, posebno u seoskim područjima. U isto vrijeme, prividno brisanje međuentitetske granične linije bilo je preduslov za gotovo svaki poslovni uspjeh posljednjih godina. Na čemu god da nam danas u regionu Doboja zastane pogled, vidimo da su upravo ekonomske snage one koje prevazilaze podjele iz vremena rata. Doboj je danas na korak od najvećeg komercijalnog ulaganja u novijoj istoriji Bosne, nove elektrane na ugalj, koja će mu omogućiti da postane centar regionalne privrede.

Na integrisanje Bosne i Jugoistočne Evrope energetika - ugalj i električna energija - bi mogla da ostvari onakav uticaj kakav je ugalj imao tokom prvih faza evropskog integrativnog procesa u pedesetim godinama 20. vijeka. Zahvaljujući svome centralnom geografskom položaju Bosna i Hercegovina je veoma dobro locirana da snabdijeva sjeverozapadne susjede (Hrvatsku i Sloveniju), baš kao i one na jugoistoku (Crnu Goru, Srbiju, Albaniju, Grčku, Makedoniju i Kosovo). Izgradnjom novih proizvodnih kapaciteta Bosna bi se našla u prirodnom položaju da doprinese ekonomskom napretku cijelog regiona.

U Doboju su svuda oživljene stare veze i to na obostranu korist. U ovom novom kontekstu ta raznovrsnost Doboja - i njegov strateški položaj kao potencijalni regionalni, saobraćajni, obrazovni i energetski centar - pružaju mu realni izlaz iz sadašnjih ekonomskih nedaća. Današnji i budući prosperitet Doboja - kao i ostalih mjesta u oba bosansko-hercegovačka entiteta - zavise od ekonomskog uspjeha Bosne i Hercegovine i njene sposobnosti da se integriše u regionalno i evropsko tržište.

I DVANAEST GODINA POSLIJE

Dvanaest godina po završetku rata, svijet se u ogromnoj mjeri promijenio.

Zemlja koja je svojevremeno bila poznata po svom militarizmu i od koje su njeni susjedi strahovali uvedena je u novi odbrambeni savez. U nju su se integrisali milioni izbjeglica. Poslije perioda neposredno nakon rata koji je protekao u znaku ekonomske i socijalne krize, njena privreda ponovo ostvaruje rast. Nekima od najgorih ratnih zločinaca je suđeno, kao što je suđeno i ideologiji koja je dovela do genocida. Neke javne ustanove su temeljno pretresene i prečišćene (iako to ne važi za sve institucije). Zemlja je ponovo počela da stiče povjerenje svojih susjeda. Njen povratak u svjetsku zajednicu započet je dosad neviđenim korakom: ona je kroz nove evropske institucije podijelila sa svojim nekadašnjim neprijateljima suverenitet nad svojim strateški najvažnijim industrijskim granama (ugalj i čelik). Dvanaest godina poslije uspostavljanja mirovnog rješenja ta zemlja je potpisala Rimski ugovor, obavezujući se na punu integraciju u zajedničko evropsko tržište. Godine 1957. Zapadna Njemačka se kao društvo veoma razlikuje od društva koje je poraženo 1945. godine. I Evropa se temeljno promijenila i uspostavljene su sve one institucije koje treba da preoblikuju kontinent i da stvore okvir za trajni mir.

Dvanaest godina poslije zlokobnog rata, Bosna i Hercegovina se u ogromnoj mjeri promijenila. Doživjela je povratak raseljenih lica, povrat imovine i sveobuhvatni proces demilitarizacije - sve to u velikim razmjerama. Ponovo je uspostavljena sloboda kretanja. Ugaslo je međuetničko nasilje. Nove institucije na državnom nivou upravljaju jedinstvenim tržištem koje je u sve većoj mjeri integrisano.

Da bi procjenila razmere tih promjena u selima i gradovima širom Bosne i Hercegovine, ESI je, u partnerstvu sa bosanskim centrom za socio-ekonomske studije Populari, sproveo sveobuhvatno istraživanje u nekoliko dijelova zemlje tokom minulih 18 mjeseci. Ovaj izveštaj predstavlja prvi dio te procjene. U njemu se istražuju uslovi u jednoj opštini na nekadašnjoj liniji fronta, opštini koja je svojevremeno bila ozloglašena kao žarište nacionalizma. Doboj koji je u ratu bio razdijeljen, a danas podijeljen na četiri djela već odavno je mjesto na kome se, kao u ogledalu, odražavaju šire tendencije koje su prvo uništile Bosnu, da bi joj nedavno omogućile da se iznova, još jednom, vrati u život.

Zaključci sadržani u ovom izvještaju mogu iznenaditi one koji se sjećaju Bosne i Hercegovine od prije nekoliko godina i koji su već navikli da slušaju kako se o Bosni govori isključivo u apokaliptčnim kategorijama. Mi ovdje tvrdimo da promjene koje su se u proteklih 12 godina zbile u Bosni nisu ništa manje temeljne i duboke od onih koje su preobrazile Zapadnu Evropu tokom prvih 12 godina poslije Drugog svjetskog rata. To podjednako važi za Republiku Srpsku, srpski entitet čiji su se ratne vođe - Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Ratko Mladić i drugi - borili da unište Bosnu, kao što važi i za bošnjačko-hrvatsku Federaciju. Situacija u Republici Srpskoj danas se razlikuje od one od prije 12 godina isto onako kao što se situacija u Zapadnoj Njemačkoj 1957. razlikovala od situacije 1945. godine.

Postoji još jedna zapanjujuća sličnost između (Zapadne) Evrope iz pedesetih godina i današnje Bosne. Riječ je o pojavi ekonomskih snaga kao najmoćnijeg pokretača političkih i društvenih promjena. Gdje god da vam danas u dobojskom regionu padne pogled - od bošnjačkih zemljoradnika do privatizovanih industrijskih preduzeća, od privatnih obrazovnih ustanova do najvećeg i najvažnijeg regionalnog energetskog projekta -, vidjećete da su ekonomske snage te koje prevladavaju ratne podjele. Doboj je danas na korak od dobijanja najvećeg komercijalnog ulaganja u novijoj istoriji Bosne, nove elektrane na ugalj, zahvaljujući kojoj će postati čvorište regionalne privrede. Na integrisanje Bosne i Jugoistočne Evrope energetika - ugalj i električna energija - bi mogla da ostvari onakav uticaj kakav je ugalj imao tokom prvih faza evropskih integrativnih procesa u pedesetim godinama 20. vijeka.

Ovo je neispričana priča o Bosni. Gotovo je nevjerovatno koliko je preovlađujuće mišljenje o ovoj maloj zemlji usred Evrope postalo izmješteno iz realnosti, što je samo dovelo do pogrešnih političkih i diplomatskih strategija. Krajnje je vrijeme da se spoznaju i priznaju suštinske promjene koje su se zbile u Bosni i da se pažnja usredsredi na ona pitanja koja su danas stvarno bitna - prije svega na pružanje podrške realnom privrednom rastu koji bi mogao da stvori uslove za zapošljavanje. U kontekstu evropskih integracija upravo su ekonomske snage te koje Bosancima otvaraju izglede za prosperitetnu i mirnu budućnost.

II BOSANSKA TVRĐAVA

Rijeka Bosna je okosnica Bosne i Hercegovine. Izvor joj je zapadno od Sarajeva, u podnožju planine Igman. Rijeka teče na sjever i presjeca dva centralna regiona planinskog središta Bosne - Sarajevski i Zenički bazen. Tako prosjeca put kojim su tokom istorije stupali zavojevači Bosne. Neki od tih zavojevača - Mađari (Ugri) i Habsburzi - stizali su sa sjevera; ostali - prije svega Osmanlije - stizali su sa juga. Strateška uloga ove centralne bosanske arterije jasno se vidi na osnovu mnogobrojnih tvrđava podignutih duž njenih obala. Jedna od najvažnijih među njima, ona koja se prvi put pominje početkom 15. vijeka, jeste tvrđava Gradina u Doboju.

Prije deset godina, Doboj je bio ozloglašen kao centar tvrdokornog srpskog nacionalizma. Na kraju rata u Bosni stara muslimanska čaršija bila je "etnički očišćena" od svojih stanovnika, kuće u njoj bile su nezakonito zaposjednute, a ulice preimenovane tako da su dobile imena četničkih vođa. Ono malo preostalih ne-Srba u Doboju bilo je izloženo žestokom pritisku, ne bi li i oni napustili to područje. Bošnjačka i hrvatska sela u blizini bila su nemilosrdno uništena. Tako je 1996. godine organizacija Human Rights Watch poimenice navela dobojsku opštinu kao mjesto u kome vlada:

"…apsolutna, autokratska kontrola jedne grupe lokalnih političkih vođa bosanskih Srba, šefova policije, partijskih lidera, zvaničnika i civila koji su uspostavili ilegalnu mrežu po uzoru na mafijašku… Oni, dejtonski mirovni proces doživljavaju kao neposrednu prijetnju svojoj bazi moći koju su ustanovili tokom rata… Planovi te ilegalne paravojne mreže obuhvataju 'destabilizaciju mirovnog procesa, pružanje otpora IFOR-u i međunarodnim agencijama u saradnji sa srpskim stanovništvom u Republici Srpskoj, podsticanje opšteg animoziteta prema drugom entitetu - bošnjačko-hrvatskoj Federaciji - i uništenje svih umjerenih srpskih elemenata, uključujući tu i srpske opozicione stranke i pojedince koji nisu povezani sa SDS-om."

SDS (Srpska demokratska stranka), koju je osnovao Radovan Karadžić, čovjek kasnije optužen za ratne zločine, čvrsto je držala Doboj pod svojom kontrolom. Nije bilo naročitog osnova za nadu da će multietnički život u ovom regionu ikada moći da bude obnovljen.

Prije rata stanovništvo Doboja bilo je izrazito mješovito. Prema popisu iz 1991. godine, u opštini Doboj živjelo je 102.630 stanovnika: njih 40 posto bili su Muslimani (Bošnjaci), a 38,8 posto Srbi. Hrvati su činili 13 posto stanovništva, dok su oni koji su izabrali da se izjasne kao Jugosloveni i pripadnici drugih nacionalnosti činili još osam posto. Većina stanovništva živjela je u selima koja su (kao i u cijeloj Bosni) bila prevashodno monoetnička. Bilo je 10 hrvatskih, 17 bošnjačkih i 40 srpskih sela (samo u pet sela živjelo je mješovito stanovništvo).

Tabela 1: Etnička struktura opštine Doboj, prema popisu iz 1991.
 

Muslimani

Srbi

Hrvati

Jugosloveni

Ostali

Ukupno

Grad

11.133

8.088

2.755

4.334

1.269

27.579

Sela

30.010

31.809

10.554

1.399

1.282

75.054

Ukupno u opštini

41.143

39.897

13.309

5.733

2.551

102.633

Za vrijeme rata (1992-1995) linija fronta je presjecala teritoriju dobojske opštine. Praktično svi ne-Srbi bili su protjerani iz područja koja su Srbi držali pod kontrolom; počinjeni su mnogobrojni ratni zločini, a Bošnjaci su sistematski mučeni u logorima. Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine Doboj je ostao napeti grad na prvoj liniji fronta, mjesto u kome se monoetnička Republika Srpska našla licem u lice sa bošnjačkom i hrvatskom Federacijom. Ova nova "međuentitetska linija razgraničenja" poklapala se sa linijom vojnog fronta. Uslijed toga se jedan dio predratne teritorije opštine Doboj našao u Federaciji. Dio u Federaciji podijeljen je na tri nove opštine: Doboj Istok (bošnjački), Doboj Jug (bošnjački) i Usora (hrvatski).

Prije rata, u oblastima u kojima su sada formirane ove tri nove opštine, živjelo je oko 16.000 ljudi. Od preostalih 86.500 predratnih građana opštine Doboj protjerano je oko 30.000 Bošnjaka i 10.000 Hrvata. Na njihovo mjesto došlo je oko 26.000 Srba raseljenih u Doboj iz drugih dijelova Bosne. Tako je Doboj u Republici Srpskoj godine 1996. imao oko 72.500 stanovnika, gotovo isključivo Srba. U periodu neposredno poslije rata, organizovane skupine Srba nasiljem su reagovale na svaki pokušaj bivših stanovnika da se vrate u svoje domove. Tokom cijele 1996. i 1997. godine nastavili su se napadi na potencijalne povratnike i njihovu imovinu. Sa izuzetkom nekolicine onih koji su se vratili u sela u Zoni razdvajanja (ZoS) koja je bila pod međunarodnom kontrolom, poslijeratni Doboj je postao monoetnička tvrđava.

Upravo je zbog tog sumornog polazišta iskorak iz te situacije predstavljao izvanredno ostvarenje, onda kada je do njega došlo. U augustu 1997. godine SFOR je preuzeo kontrolu nad specijalnim policijskim snagama Republike Srpske, koje su bile ključne u onemogućavanju povratka. SFOR je tražio od pripadnika tih snaga da otkriju svoje oficire, da kažu gdje se nalazi oružje, municija i oprema i da se podvrgnu temeljnom procesu restruktuiranja. Jedan ogranak specijalne policije u Doboju odbio je da se povinuje tom naređenju. SFOR je 10. novembra 1997. godine izvršio upad u njihovo sjedište, konfiskovao sve što je tu našao i razoružao sve pripadnike specijalnih policijskih snaga oduzevši im dozvolu za rad. Narednih godina lokalna policija je transformisana zahvaljujući reformama u bezbjednosnom sektoru i procesu provjere koji je sprovela međunarodna policija UN (IPTF). Jedan od prioriteta je bio da se uklone svi oni pripadnici policije koji su učestvovali u ratnim zločinima. Neki od počinilaca ratnih zločina u Doboju bili su izvedeni pred sud. Nikola Jorgić, vođa jedne paravojne grupacije, uhapšen je u Njemačkoj. U septembru 1997. godine sud u Diseldorfu (Düsseldorf) ga je osudio na doživotnu robiju zbog genocida počinjenog u regionu Doboja. Sasvim nedavno, u oktobru 2007. godine, pritvoren je vođa jedne druge paravojne formacije, Predini vukovi, Predrag Kujundžić; njemu će se pred Odjelu za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine suditi za zločine protiv čovječnosti. Optužen je da je naredio mnogobrojna ubistva i silovanja protiv nesrpskog civilnog stanovništva u Doboju 1992. godine kao i da je sam učestvovao u njihovom izvršenju.

Demontiranje gradskih policijskih struktura iz vremena rata utrlo je put za povratak dobojskih Bošnjaka. Tokom minule decenije više od polovine predratnog bošnjačkog stanovništva (procjenjuje se da je riječ o 16 do 18 hiljada ljudi) vratilo se u ovu opštinu. Danas Bošnjaci čine više od jedne trećine svih studenata koji pohađaju višu školu i fakultete u Doboju. Sadašnji načelnik opštine Doboj Obren Petrović (SDS) koji je na taj položaj izabran 2004. godine predviđa Doboju budućnost koja će predstavljati potpuni raskid sa ratnom prošlošću. Predstavniku ESI-ja Petrović je rekao:

"Kada sam prije četiri godine postao gradonačelnik, želio sam da otvorim Doboj. Čim sam otvorio srednje škole, bošnjačka djeca iz Federacije počela su da pohađaju nastavu u njima. Moramo nastaviti ovim putem. Moramo stvoriti uslove da ponovo postanemo trgovinski centar i saobraćajni čvor, da postanemo regionalni centar. Također moramo postati turistički centar. Žao mi je što nemamo pristojan hotel. Kad bude izgrađen novi auto-put povezivaćemo sjevernu Hrvatsku sa hrvatskom obalom i ljudi će ovdje ostajati da noće. Mi želimo da obnovimo privredu, i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake."

Posjetilac koji se danas penje ka tvrđavi Gradina, prolazeći kroz staru muslimansku četvrt vidjeće da je to područje koje se iznova vraća u život. U taj istorijski centar grada (čaršiju), čiji korijeni vode još od 15. vijeka, sada se vratila polovina nekadašnjeg bošnjačkog stanovništva. Glavna ulica koja je tokom rata dobila ime Pop Ljubina nedavno je preimenovana u Ulicu Meše Selimovića, muslimanskog pisca rođenog u Tuzli. Pri ulasku u tvrđavu Gradina posjetioca pozdravlja čuvar u srednjovijekovnoj odjeći. Tu je i "etno kafe", jedna mala pozornica i nedavno izgrađeni sportski teren. Otkako je 2006. ponovo otvorena, tvrđava je bila domaćin čitavog niza kulturnih događaja. U februaru 2007. godine ovdje je održan festival bosanske kuhinje, na kome su učestvovale i goste dočekivale žene obučene u srpsku, bošnjačku i hrvatsku tradicionalnu narodnu nošnju. U maju 2007. godine tvrđava je bila domaćin prvog bosanskog Turističkog festivala kojim je otvorena ljetnja turistička sezona. Tokom ljeta 2007. godine na tvrđavi je održan muzički i pozorišni festival. Poslije nekoliko godina mrtvila, život se vratio na Gradinu.

Iza svih tih novih aktivnosti stoji jedan čovjek: Miodrag Bosić. Rođen je 1969. u Doboju, a rodni grad je napustio 1989. da bi se uputio na studije poljoprivrede u Novom Sadu. Kada je 1992. godine izbio rat u njegovom rodnom gradu, odlučio je da ostane u Srbiji. Poslije sedam godina rat je i njega stigao. Kada su u vazdušnim napadima NATO-a u vrijeme kosovskog rata uništena tri mosta preko Dunava u Novom Sadu odlučio je da se vrati u Doboj. U tridesetim godinama morao je iznova da započne svoj život. Na kraju je osnovao nevladinu organizaciju za davanje savjeta opštinskim vlastima o pitanjima ekonomskog razvoja.

Dok je istraživao turistički potencijal grada Bosić je otkrio u koliko se tužnom stanju nalazi dobojska tvrđava. Godinama nije bila održavana i njeni kameni zidovi pokazivali su znake oštećenja. Lokalno stanovništvo je cijelo to područje pretvorilo u veliku deponiju. Bosić je prikupio finansijska sredstva od Švedske agencije za razvoj, SIDA, kao i od opštine. Cilj mu je bio da pretvori tvrđavu u mjesto koje će biti privlačno za turiste koji putuju dolinom rijeke Bosne:

"Izražavamo dobrodošlicu posjetiocima iz cijele Bosne. Cilj nam je da razredi iz oba entiteta i svi ostali koji putuju bosanskim auto-putem posjete ovu tvrđavu. Ovdje nećete naći nijedan nacionalni simbol. Odbijamo zahtjeve da se ovdje na tvrđavi održavaju politički skupovi. Ovo nije ni hrvatska, ni srpska ni muslimanska tvrđava, već spomenik koji pripada istoriji Bosne."

Kada danas sa tvrđave Gradina pogledate na centar grada vidjećete minarete ponovo izgrađenih džamija pored zvonika pravoslavnih crkava, kao i potpuno rekonstruisanu katoličku crkvu u neposrednoj blizini upravo obnovljene sinagoge. Ezan (muslimanski poziv na molitvu) može se čuti pet puta dnevno, dok crkvena zvona zvone svakog sata. Očigledno pitanje koje se postavlja glasi: kako je došlo do ovog preobražaja? I šta je to što će biti potrebno da bi multietnički Doboj ekonomski prosperirao u narednoj deceniji?

III RAT I MIR
1. Povratak Aziza i Emine

U maju 1992. godine srpske vlasti u Doboju su naredile ljudima koji su živjeli u Ševarlijama, Pridjelu i Potočanima na istočnoj obali Bosne da predaju oružje. Od kraja 1991. godine vodile su se borbe u obližnjoj Hrvatskoj. Onda je u aprilu 1992. godine izbio rat u Bosni i Hercegovini. Seljani su isprva vjerovali da će ih ostaviti na miru ako budu sarađivali sa vojskom. Nisu bili u pravu.

Artiljerijski napad na ta tri sela izvršen je 17. juna 1992. godine. Seljani su u panici pokušali da pobjegnu prelazeći rijeku Bosnu, u to vrijeme nabujalu uslijed obilnih kiša. U tom pokušaju ubijeno je dvoje u artiljeriskom napadu, a ranjeno šestoro ljudi, dok se njih troje udavilo u rijeci. Pripadnici srpskih paravojnih snaga su sutradan ušli u sela, noseći maske da bi prikrili identitet. Demolirali su džamiju u Ševarlijama i digli u vazduh njen minaret. Sistematski su uništili sve kuće. U Ševarlijama su ubili 30 muškaraca, a u Pridjelu i Potočanima 23 muškarca. Oko 300 ljudi, mahom žena, djece i starijih, zarobljeno je i odvedeno u vojnu kasarnu u Ševarlijama.

Aziz Ibraković, kome je danas 65 godina, otišao je iz Ševarlija jedan dan prije napada. Ostatak rata proveo je na drugoj obali rijeke Bosne, koju je kontrolisala Armija BiH u kojoj su dominirali Bošnjaci. Rijeka je tada predstavljala prvu liniju fronta i njene obale su obilato minirane. Svo vrijeme rata Aziz je mogao da vidi svoje selo. Ono što nije mogao da vidi bile su masovne grobnice sa tijelima seljana ubijenih 18. juna 1992. godine; te grobnice su otkrivene tek mnogo godina kasnije.

Emina Mustafčić, nastavnica matematike i fizike kojoj je danas 48 godina, izbjegla je iz Ševarlija 17. juna 1992. godine sa dvijema kćerkama, koje su u to vrijeme imale jednu odnosno četiri godine. Njen muž Rešad Mustafčić, njen brat Salih Durmić i njihovi roditelji Meira i Smail ostali su u selu kako bi zaštitili svoje domove. Emina je 18. juna čula pucnje na drugoj obali rijeke Bosne. Vidjela je kako se dim uzdiže iznad sela. Tek poslije nekoliko mjeseci saznala je da su njen muž, brat i otac hladnokrvno ubijeni u blizini džamije, a da su im tijela spaljena sa tijelima još četvorice drugih muškaraca. Eminina majka Meira bila je jedna od onih koje su zarobljene. Dvije noći je provela u vojnoj kasarni u Ševarlijama, a potom je puštena. Otišla je u Kakanj, grad udaljen 110 kilometara od Doboja, u pravcu juga, gdje je u to vrijeme živjela Eminina sestra. Emina i njene kćerke su uspjele da se kao izbjeglice domognu Francuske i provele su godinu dana u Šamoniju (Chamonix) i dvije godine u mestu Puji le None (Pouilly-les-Nonais). U augustu 1995. godine Emina je odlučila da se vrati u Bosnu, u kojoj je u to vrijeme još buktio rat, i da radi kao nastavnik u Zenici.

Kada je u decembru 1995. godine u Parizu svečano potpisan Dejtonski mirovni sporazum, Aziz Ibraković je živio u opštini Tešanj, zapadno od rijeke Bosne. Odmah je počeo da organizuje seljane iz Ševarlija, Potočana i Pridjela, pomno čuvajući sve tragove i podatke o tome kuda su izbjegli. Međutim, kraj rata nije donio ono čemu se on nadao - nije donio povratak u Ševarlije.

Zapravo je 1996. godina bila godina razočaranja za sve potencijalne povratnike u Doboj. Jedna grupa bošnjačkih posjetilaca je 29. aprila 1996. godine postala nestrpljiva, pošto je satima čekala na međunarodne snage, policiju UN i lokalnu policiju da im omoguće da uđu u Republiku Srpsku kako bi posjetili svoje nekadašnje domove. Pedesetak ljudi je pokušalo da zaobiđe kontrolni punkt i izgubilo se u minskom polju. Jedan čovjek je smrtno stradao, a njih sedmoro je povrijeđeno. U najvećem broju slučajeva, skupine srpskih civila čekale su na graničnim prijelazima kako bi potencijalnim povratnicima onemogućile povratak u Republiku Srpsku. Kada je 10. maja 1996. godine jedna grupa od 60 Bošnjaka uspjela da uđe u Republiku Srpsku ne bi li obišla groblje, dočekali su ih meci iz snajperskih pušaka. Ogorčena grupa Srba razbila je vjetrobran jednog automobila koji je pripadao policijskim snagama UN. Čitav događaj je posmatralo dvadesetak policajaca Republike Srpske, uključujući tu i zamjenika načelnika policijske stanice u Doboju, ali su odbili da intervenišu. Pripadnici međunarodnih vojnih snaga morali su da spašavaju bošnjačke posjetioce. Autobuse  koji su prevozili 84 Bošnjaka koji su želeli da posjete selo Potočani 1. juna je kamenovala neprijateljski nastrojena grupa Srba, i tom prilikom su dva čovjeka ranjena. Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) podnio je 11. novembra izvještaj u kome je naveo da je u oblasti Doboja, Prijedora i Brčkog dignuto u vazduh 200 bošnjačkih kuća. "Svjedoci smo sistematskog nasilja nad imovinom, sistematskog uništenja kuća kako bi se osiguralo da se pripadnici manjina neće vratiti", izjavio je u očaju predstavnik UNHCR. Istog dana trojica Bošnjaka su ranjena kada je na njihovo vozilo otvorena vatra dok su se vozili kroz Poljice, u blizini željezničke stanice u Doboju. Sutradan je protiv povratka Bošnjaka u Poljice demonstriralo 30 ljudi naoružanih gvozdenim šipkama.

Prve sastanke između ševarlijskih Bošnjaka i lokalnih srpskih vlasti organizovao je UNHCR u Miljkovačkom garnizonu u neposrednoj blizini Doboja; u tom garnizonu su u to vrijeme bile stacionirane međunarodne snage IFOR. Aziz se sjeća tih sastanaka kao "bolnih":

"Naglašavali smo da ni za šta nismo krivi. Nismo se približili jedni drugima, ali je iz sastanka u sastanak drugoj strani postajalo sve jasnije da je naš povratak neminovan."

U septembru 1997. godine u cijeloj zemlji su održani prvi opštinski izbori poslije rata. Aziz Ibraković je glasovima raseljenih bošnjačkih birača izabran za odbornika u Skupštini opštine Doboj. Kada je skupština održala svoju prvu konstitutivnu sjednicu u nekadašnjoj gradskoj kino sali, još uvijek nije mogao da se vrati u svoju srušenu kuću.

Te godine pune razočaranja Aziz je proveo organizujući svoje suseljane. Opštini je podnijeto prvo 50, a potom 100 zahtjeva za povratak. Na kraju je bilo 400 takvih zahtjeva. Tek 1998. godine - dakle dvije i po godine pošto je Dejtonski sporazum stupio na snagu - ti napori su urodili plodom. U maju 1998. godine šef lokalne kancelarije UNHCR u Doboju Oliver Birch odveo je Aziza na stranu i zamolio ga da "odredi datum za povratak" u Ševarlije:

"Odlučio sam da to bude 1. juni 1998. godine. Rečeno nam je da napravimo spisak od 100 porodica, ali ja sam na spisak stavio svih 113 koje su željele prve da se vrate. Krenuli smo u rano jutro. Kada smo stigli do svog sela koje se uzdiže na brdu iznad rijeke Bosne svi smo sjeli i samo smo plakali. Svake nedjelje dolazilo je sve više ljudi i uskoro je cijelo selo bilo puno povratnika. Vladao je pravi haos i očajnički nam je bila potrebna pomoć. Poslije mjesec dana počeli smo i da noćivamo u svom selu."

Godine 1998. Ševarlije su predstavljale pravu divljinu, kuće su bile popljačkane i spaljene. Cijelo to područje na obali rijeke Bosne bilo je minirano, uključujući tu i osnovnu školu. Bašte, kuće i putevi bili su zarasli u korov. Prve komšije koje su pomogle bošnjačkim povratnicima bili su raseljeni Srbi koji su sada živjeli u susjednim selima. Dok u selu nije bila otvorena prva trgovina, povratnici su svakodnevne potrepštine kupovali u srpskoj prodavnici u Potočanima. Nije se dogodio nijedan incident koji bi bacio sjenku na ovaj povratak. Policija RS je svakog dana patrolirala selom. SFOR nikada nije bio daleko i svojim prisustvom je pružao suštinski značajan garant bezbjednosti.

Da bi povratak uspio od ključnog je značaja bila značajna pomoć međunarodnih donatora. Većina stanovnika Ševarlija bila je bez igdje ičega; nisu imali nikakvu ušteđevinu. Mnogi među njima izdržavali su se tako što su povremeno nešto radili. Tako je brzina povratka na kraju bila direktno zavisna od priliva donatorske pomoći za podršku obnovi. Prije rata u selu se nalazilo oko 450 kuća. Godine 1998. Evropska komisija je finansirala rekonstrukciju prvih 100 kuća. Uz podršku različitih donatora podignuto je još 289 kuća. Sami vlasnici su rekonstruisali još 93 kuće; to su mahom bili ljudi koji su živjeli i zarađivali u inostranstvu. U 2007. godini ostalo je još samo 69 kuća koje nisu rekonstruisane. One pripadaju vlasnicima koji su započeli novi život u Federaciji ili u inostranstvu.

Lokalna elektrodistribucija je 1998. godine uz podršku USAID obnovila snabdjevanje električnom energijom. Nedugo potom na električnu mrežu je povezano 120 kuća. Uz finansijsku pomoć USAID realizovan je program vodosnabdjevanja koji je bio planiran još prije rata; u početku su njime bile obuhvaćene 44 kuće. Centar mjesne zajednice obnovljen je zahvaljujući donacijama. Godine 2004. završena je obnova džamije. Kako se povratak predratnog stanovništva ubrzavao, tako je napetost u Ševarlijama postepeno bivala sve manja. Aziz Ibraković se sjeća:

"Prvi sa kojima smo stvarno uspostavili odnose bili su raseljeni Srbi. Njih je zadesila ista ona sudbina koja je i nas zadesila. Znali su šta znači živjeti na tuđem vlasništvu. Oni su mogli da shvate našu potrebu da dođemo kući."

Eminina majka Meira bila je među prvim stanovnicima Ševarlija koji su dobili donaciju da obnove porodičnu kuću. Vratila se 1999. godine. Masovna grobnica u kojoj su se nalazila tijela članova njene porodice otkopana je 2000. godine. Nije bilo moguće identifikovati ni razdvojiti izgorjele kosti. Meira ih je svojih rukama oprala. Onda su posmrtni ostaci ponovo sahranjeni. Eminina majka je rekla predstavnicima ESI-ja da je "najveća kazna za te zločince to da hodaju zemljom sa svim tim zločinima na savjesti i bez nade u iskupljenje."

Otkako joj se majka vratila u Ševarlije, Emina bi sa kćerkama svakog vikenda dolazila autobusom iz Zenice da bi je posjetila. Budući da se u Ševarlije vraćao sve veći broj porodica, postavilo se pitanje školovanja djece. U početku su seljani slali djecu autobusima u škole u obližnjoj Federaciji. Onda je 2000. godine ponovo otvorena osnovna škola u Ševarlijama. Područje oko škole tada je još bilo minirano. Godine 2003. seoske starješine su pitale Eminu Mustafčić da li bi željela da se vrati i radi kao nastavnica u lokalnoj školi. Emina je pristala, prijavila se za posao i odmah bila primljena. Onda se i ona sa sa kćerkama vratila u selo. Ponekad je još progone sjećanja: "Moj otac je ovdje proživio cio svoj život, tu je osjetio trenutke sreće, doživio je da vidi svoje unuke… Ali moj muž i moj brat su još bili mladi ljudi". Ona kaže da je situacija bila veoma teška i za njene kćerke koje danas imaju 17 odnosno 20 godina. Starija kćerka je prolazila kroz periode kada ni sa kim nije željela da razgovara. Njeni nastavnici su često bili zabrinuti, ali im je Emina objasnila da je to način na koji se njena kćerka nosi sa gubitkom oca. Ona danas studira na Univerzitetu u Sarajevu. Mlađa Eminina kćerka pohađa Srednju medicinsku školu u Doboju.

Osnovna škola u Ševarlijama (ima devet razreda) ogranak je Osnovne škole "Sveti Sava" u Doboju. Svih 175 đaka koji pohađaju ovu područnu školu u Ševarlijama su Bošnjaci. Petoro nastavnika, među kojima je i Emina, predaje samo u Ševarlijama; svih petoro su Bošnjaci. Preostalih 10 nastavnika (polovinu njih čine Bošnjaci, a drugu polovinu Srbi) predaju i u Ševarlijama i u matičnoj osnovnoj školi u Doboju. U područnoj školi razredna nastava se odvija prema nastavnom programu koji važi u Republici Srpskoj, ali se za nastavu "nacionalnih" predmeta (maternji jezik, istorija, geografija) koriste nastavni programi i udžbenici iz Federacije. U školi se govori na bosanskom jeziku. Koriste se i latinično i ćirilično pismo, pošto su djeca dužna da poznaju oba ta pisma, ali u većini nastavnih predmeta preovladava latinica. Časove islamske vjeronauke u Ševarlijama drži lokalni imam.

Emina predaje matematiku i prirodne nauke. Na pitanje o razlici u programima za njene predmete između Zeničko-dobojskog kantona i nastavnog programa u Republici Srpskoj, Emina se smije: "Zar dva i dva nisu uvijek četiri?" Ima dobre odnose sa kolegama Srbima. Zajedno proslavljaju vjerske praznike tako što u školu donose kolače i slatkiše. "Ljudi nisu zavedeni", kaže Emina. "Političari na vrhu pokušavaju da raspire mržnju ne bi li tako sebi obezbjedili ličnu korist, ali se mi više ne damo prevariti."

Kako se situacija normalizuje, tako se u svakodnevnom životu gubi značaj međuentitetske linije razgraničenja oko Doboja. Preko rijeke Bosne koja je svojevremeno predstavljala prvu liniju fronta 2004. godine podignut je novi most; zahvaljujući tom mostu Ševarlije su direktno povezane sa glavnim auto-putem koji spaja sjever i jug, polazeći iz Hrvatske i završavajući u Sarajevu. Za izgradnju tog mosta bila je potrebna saradnja između opštine Doboj (koja je izgradila pristupni put na dijelu koji se nalazi u Republici Srpskoj), opštine Doboj Jug (koja je podigla pristupni put na drugoj strani, u Federaciji), Republike Srpske, Federacije i Zeničko-dobojskog kantona. U ljeto 2007. godine, 12 godina poslije rata, konačno je očišćeno od mina poljoprivredno zemljište polja duž obala rijeke Bosne.

2. Ublažavanje posljedica etničkog čišćenja

Ševarlije nisu nikakav izuzetak. Bošnjaci su se vratili u sva sela na području Doboja u kojima su živjeli prije rata. Sela u koja su se vraćali bila su mahom razorena. Na cijelu teritoriju opštine vratilo se više od polovine predratnog bošnjačkog stanovništva.

Enes Suljkanović, koji danas ima 46 godina, rođen je u Pridjelu, selu koje se graniči sa Ševarlijama. Do maja 1992. radio je kao inženjer u velikoj krečani u Ševarlijama. Otišao je odande kada je seljanima naređeno da predaju oružje. "Već tada se mogla naslutiti opasnost, a ja sam imao ženu i kćerku od četiri godine." Otišao je iz Doboja mjesec dana prije no što je njegovo selo bilo do temelja spaljeno. Na opštinskim izborima 1997. godine Enes je izabran za odbornika u Skupštini opštine Doboj kao pripadnik Socijaldemokratske partije (SDP). Aktivno je lobirao kod međunarodnih organizacija da bi pružile podršku povratku raseljenih lica. Godine 2000. i on sam je mogao da se vrati u svoje selo. Ponovo je izgradio svoju kuću zahvaljujući podršci Švedske agencije za razvoj (SIDA). Njegova kćerka kojoj je danas 19 godina studira pravo u Doboju, dok njegov 11-godišnji sin pohađa osnovnu školu u Ševarlijama.

Godine 2004. Enes je ponovo izabran za odbornika u Skupštini opštine, a potom i za njenog predsjednika. On tijesno sarađuje sa srpskim gradonačelnikom Doboja. Smatra da povratak Bošnjaka u Doboj predstavlja veliki uspjeh:

"U suštini, mislimo da je Doboj bosanska opština broj jedan kada je riječ o povratku raseljenih. Jedan od razloga za to je to što je većina ljudi provela i ratni period i vrijeme neposredno poslije rata vrlo blizu svojih domova - u Doboju Jug, Doboju Istok i Tešnju, gdje sam se i ja nalazio, kao i u drugim obližnjim mjestima - pa im je bilo lako da se vrate. Neki od njih još uvijek rade u Federaciji i svakodnevno bez teškoća odlaze na posao, ali mi sada nastojimo da riješimo i taj problem, pokušavajući da ovdje otvorimo radna mjesta".

Ispostavilo se da jednu od najvećih prepreka za masovni povratak Bošnjaka u poslijeratnom periodu predstavljalo postojanje velike zajednice Srba raseljenih iz Federacije koji su se doselili u Doboj i zauzeli bošnjačke kuće. Krajem 1999. godine visoki predstavnik, najviši civilni funkcioner međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i najviši organ izvršne vlasti u poslijeratnoj BiH donio je imovinske zakone kojima je propisano da se kuće i stanovi moraju vratiti predratnim vlasnicima i nosiocima stanarskog prava.

Ilija Jotić, (Srbin) i predsjednik Vijeća Mjesne zajednice Poljice sjeća se da je trebalo uvjeravati raseljene Srbe da neće biti izbačeni na ulicu ako se Bošnjaci vrate u svoje kuće u Poljicama. Kako su se povratak Bošnjaka i primjena imovinskih zakona ubrzali tokom 2000. godine, jedna od glavnih briga lokalnih vlasti postala je budućnost raseljenih Srba. U nastojanju da riješi taj problem opština je isparcelisala dijelove opštinskog zemljišta. Prema Jotićevim rečima, onog trenutka kada je opština dodijelila zemljišne placeve raseljenim Srbima, napetost je naglo smanjena i povratak je znatno olakšan. U Poljicama danas ima 200 domaćinstava Bošnjaka koji su se vratili poslije rata, 500 domaćinstava Srba koji su tu živjeli i prije rata a tu su još i 182 domaćinstva Srba koji su dobili zemljišne parcele. Širom područja Doboja oko 2.000 Srba živi na 636 na ovaj način dobijenih parcela. Ovo je dovelo do napetosti samo u selu Kotorsko. Međutim, čak i tu se povratak gotovo 1.500 Bošnjaka u njihove domove odvijao bez incidenta. Lokalni sudovi rješavaju imovinske sporove. Nasilja nije bilo.

U drugim dijelovima opštine međuetnički odnosi su prestali da budu zategnuti. Od 589 đaka škole "Dositej Obradović'' - jedne od tri osnovne škole u gradu Doboju - njih 342 su Srbi, 237 su Bošnjaci, a 10 su Hrvati. Kako objašnjava direktor Lazo Pejčić, etnički Srbin, "bilo je moguće formirati odjeljenje isključivo od Bošnjaka. Razgovarali smo o tome sa roditeljima i preovlađujuće mišljenje je bilo da je bolje da imamo mješovita odjeljenja. Niko nije željeo etničku segregaciju." Nedavno je jedan Bošnjak, učenik te škole, pobijedio na regionalnom školskom takmičenju iz matematike. "Radovali su se svi Jasminovi drugovi iz razreda, bacali su ga u vazduh kad se vratio sa takmičenja", kaže Pejčić. "Među djecom nema etničkih napetosti". Vođe bošnjačke zajednice koji žive u Starom gradu potvrdili su ovo predstavnicima ESI-ja: "Bošnjaci nemaju nikakvih problema da koriste sistem zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj“, bošnjačka djeca "bez ikakvih problema" pohađaju lokalne škole, a lokalna policija se ponaša "profesionalno"."

Jasan znak koliko se mnogo toga promijenilo u Doboju jeste demilitarizacija cijelog regiona - nigdje se ne mogu vidjeti pripadnici međunarodnih snaga. Već odavno su napušteni svi kontrolni punktovi i postaje. Nekadašnji vojni logor SFOR-a u blizini Ševarlija na rijeci Bosni potpuno je prazan. Tokom 2006. godine tri vojske u BiH spojile su se u jednu malu, profesionalnu vojsku. Danas su u garnizonu Miljkovac, u kome su svojevremeno bili stacionirani pripadnici SFOR-a kako bi kontrolisali cijelo područje, smješteni pripadnici Zajedničkih oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

3. Građani Republike Srpske

Nusret Delić koji ima 39 godina predsjednik je Udruženja poljoprivrednih proizvođača u Ševarlijama. Kada su paravojne jedinice 18. juna 1992. godine napale njegovo selo, Nusret Delić se krio u šumi iznad Ševarlija. Kasnije je prešao rijeku Bosnu i ostatak rata proveo kao vojnik na prvoj liniji fronta duž rijeke, toliko blizu svoje kuće da je mogao da je vidi s druge obale. Vratio se 2002. godine. On na najkonkretniji način pokazuje koliko ima povjerenja u budućnost - u voćnjaku je posadio više od 300 sadnica jabuka.

Udruženje poljoprivrednih proizvođača u Ševarlijama ima preko 200 članova i nedavno se u njega učlanilo i 18 srpskih zemljoradnika. Mlijeko koje proizvode članovi ovog udruženja prodaje se jednoj mljekari u Tesliću koja je u srpskom vlasništvu. Iako je cijena u nekim mljekarama u Federaciji BiH viša, seljani imaju povjerenja upravo u tu mljekaru čije se sjedište nalazi u Republici Srpskoj. Neki članovi udruženja gaje krastavce koje prodaju za to specijalizovanoj zadruzi u susjednoj opštini Gračanica, na teritoriji Federacije. Nusret Delić planira da dogodine proda svoje jabuke jednom lancu samoposluga u Tešnju, mjestu koje se takođe nalazi u Federaciji BiH.

Zahvaljujući ovako velikim razmjerama povratka u Doboj, međuentitetska linija razgraničenja veoma malo znači u svakodnevnom životu ljudi koji žive u ovom području. Preko te linije već godinama se odvija trgovina i ona je sasvim uobičajena pojava. Na zelenoj pijaci blizu rijeke Bosne u predgrađu Doboja često se mogu vidjeti mušterije iz oba entiteta. Prodavači na malo u gradu Doboju kupuju robu na veliko u Federaciji, u opštini Doboj Jug. Jedan trgovac iz Ševarlija ima trgovinu boja sa prodavnicama u opštinama Doboj Jug, Tešanj, Maglaj (sve su one u Federaciji) kao i u gradu Doboju. Drugi poduzetnik iz Ševarlija posjeduje staklorezačku zanatsku radnju u Maglaju (Federacija). Treći je kupio autobusku stanicu u Maglaju i tamo zapošljava deset ljudi iz Ševarlija.

Veliki napredak je postignut i na planu reintegracije Bošnjaka iz Ševarlija u javne ustanove u Doboju: petorica stanovnika Ševarlija zaposleni su kao policajci u Doboju, a jedan policajac svakog dana putuje na posao u Istočno Sarajevo (Republika Srpska). Jedan stanovnik Ševarlija je komunalni inspektor, dvoje seljana rade u lokalnoj ambulanti u Ševarlijama, a njih petoro u osnovnoj školi.

Sličan obrazac možemo vidjeti širom opštine. U opštinskoj upravi Doboja danas radi 18 Bošnjaka (u toku je postupak zapošljavanja još dva komunalna inspektora). U upravnim odborima javnih preduzeća obično je angažovan i po jedan Bošnjak ili Hrvat. U okružnom tužilaštvu zaposleno je devet Srba i pet ne-Srba (Bošnjaka i Hrvata), a treba se popuniti još jedno otvoreno radno mjesto za Hrvata. U okružnom sudu u Doboju zaposleno je 11 Srba sudija i sedam ne-Srba na sudijskim položajima (vidjeti tabelu). Od 800 pripadnika policije u dobojskom okrugu oko 125 njih (16 procenata) danas su Bošnjaci i Hrvati.

Ponekad je teško privući kvalifikovane Bošnjake da obavljaju poslove u javnom sektoru u Republici Srpskoj. Predsjednik Skupštine opštine Enes Suljkanović prisjeća se situacije u kojoj je bilo upražnjeno radno mjesto direktora Doma zdravlja. Pokušao je da pronađe bošnjačkog kandidata, ali nije uspio u tome. Glavni razlog bila je činjenica da su plate zaposlenih u javnom sektoru u Federaciji ponekad više i za po nekoliko stotina konvertibilnih maraka (KM). I prosvjetni radnici zarađuju više u Federaciji - u Republici Srpskoj njihova prosječna plata iznosi oko 500 KM, dok u Federaciji, u zavisnosti od toga u kom su kantonu zaposleni, njihova prosječna plata iznosi oko 600 do 700 KM.

Tabela 2: Etnički sastav nosilaca pravosudnih funkcija u Doboju 2007. godine
 

Srbi

Bošnjaci

Hrvati

Okružno javno tužilaštvo

9

4

1

Sudije Osnovnog suda

6

2

2

Sudije Okružnog suda

11

5

2

Milenko Bošković, zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti u Doboju primjećuje da je saradnja sa policijom iz Federacije "izvanredna". Od 55 automobila ukradenih u okrugu koji pokriva dobojska policija i u susjednim područjima u Federaciji tokom 2006. godine, 34 vozila su pronađena i vraćena vlasnicima upravo zahvaljujući policijskoj saradnji koja se odvija preko međuentitetske linije. Vozila su obično pronalažena u drugom entitetu - po pravilu, kradljivci automobila u Bosni skloni su da prebacuju ukradena vozila preko međuentitetske linije razgraničenja u nadi da ih na taj način neće otkriti. Bošković takođe kaže da policija već godinama nije dobila nijednu prijavu nekog incidenta do koga bi došlo uslijed etničkih motiva. Enes Suljkanović potvrđuje da "od 2000. godine nije bilo ni jednog jedinog incidenta na etničkoj osnovi". On je inače predsjednik "Komisije za bezbjednost građana" i "Komisije za bezbjednost povratnika u opštini Doboj" u kojoj učestvuju predstavnici svih javnih organa zaduženih za osiguranje bezbjednosti. Desetine povratnika sa kojima su predstavnici ESI-ja razgovarali o bezbjednosnoj situaciji u opštini potvrdili su da nema međuetničkih napetosti.

Tačno je da opština pruža ograničeni spektar usluga, ali bi bilo veoma teško naći nekakav obrazac diskriminacije. Uz finansijsku podršku opštine obnovljeno je 16 džamija. U novembru 2007. godine počeli su radovi na kanalizacionom sistemu u starom gradu Doboj ispod tvrđave, ukupne vrijednosti od oko 100.000 KM. I Bošnjaci u selu Kotorsko su dobili kako posrednu, tako i neposrednu podršku i pomoć od opštine. To obuhvata znatna finansijska sredstva za izgradnju novog Doma kulture i kupovinu skele koja bi pomogla seljanima da dođu do svojih njiva na drugoj obali rijeke Bosne, kao i uspješno podsticanje jednog italijanskog investitora da u Kotorskom otvori fabriku obuće u kojoj će se zaposliti pedesetak bošnjačkih povratnika. Prema riječima načelnice opštinskog odsjeka za obnovu i razvoj Eldine Mehinagić (Bošnjakinje), trenutno ima oko 500 građana koji su podnijeli zahtjeve za pomoć u obnovi i još nisu mogli da ostvare povratak zbog nedostatka finansijskih sredstava.

Seoske starješine kako bošnjačkih tako i srpskih sela rekle su predstavnicima ESI-ja da je već započela kampanja za lokalne izbore koji će se održati naredne godine. Jedna od nagrada za podršku birača je razvoj infrastrukture. S obzirom na činjenicu da u svakom selu postoji po jedno biračko mjesto, dok se u većim selima nalaze po dva biračka mjesta, političke stranke lako mogu da vide ko je za njih gdje glasao. Nije, dakle, bitna etnička pripadnost, već se računaju glasovi. Načelnik opštine bira se neposredno i Obren Petrović je rekao predstavnicima ESI-ja da je izbore 2004. godine dobio zahvaljujući glasovima 13.000 birača, od kojih su njih 3.000 Bošnjaci. "Bilo je to svojevrsno priznanje i ja ću nastaviti da se borim za što je moguće više bošnjačkih glasova", rekao je Petrović. Nekoliko bošnjačkih lidera kazalo je predstavnicima ESI-ja da je on zaista podsticao ulaganja u njihovim mjesnim zajednicama i selima.

U oblasti visokog obrazovanja, ostvaren je zapanjujuće visok nivo etničke reintegracije. Danas se tu nalazi Viša tehnička škola, jedan fakultet državnog univerziteta i ogranci nekoliko novih privatnih univerziteta (vidjeti tabelu). Ukupno uzevši, skoro 2.500 studenata danas pohađa te visokoškolske ustanove. Izvanredan rezultat predstavlja činjenica da više od trećine studenata čine ne-Srbi, kao i da mnogi od njih dolaze iz Federacije.

Tabela 3: Broj studenata u visokoškolskim ustanovama u Doboju 2007. godine

Viša škola ili fakultet

Srbi

Bošnjaci

Hrvati

Ukupno studenata

Viša tehnička škola, Doboj

326

225

13

564

Saobraćajni fakultet (Univerzitet Istočno Sarajevo)

485

340

25

850

Ogranak univerziteta "Slobomir Pavlović" iz Bijeljine (privatni)

346

176

48

570

Ogranak FUMA, Fakulteta za poslovni menadžment, Novi Sad (privatni)

175

124

11

310

Ogranak Univerziteta APEIRON,  Gradiška (privatni)

103

72

5

180

Ukupno

1.435

937

102

2.474

Na pitanje šta znači živjeti kao Bošnjak u Republici Srpskoj, većina sagovornika ispoljava stavove koje rijetko imate prilike da uočite u političkim diskusijama. Sekretar Mjesne zajednice Ševarlije Edin Hodžić, koga su predstavnici ESI-ja pitali šta misli o Republici Srpskoj i kako je doživljava, odgovorio je slijedeće: "Razumije se da je Republika Srpska takođe moja. Ja sam ovdje kod kuće. Drugi dom nemam." Nusret Delić iz Ševarlija to je ovako objasnio:

"Za sve vrijeme rata bio sam čvrsto riješen da se vratim u svoje selo. Kasnije sam shvatio da je teško bilo šta ostvariti ili steći kroz rat. Naše Ševarlije smo oslobodili Dejtonskim sporazumom a ne ratom. Nismo morali da se sa oružjem u rukama borimo za Ševarlije, kako smo inače očekivali. U početku sam mislio da to nije fer, jer sam se ja borio za jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu. Onda sam morao da prihvatim da živim u Republici Srpskoj. I stvarno sam to prihvatio. Polako sam shvatio da to, na kraju krajeva, uopšte nije tako strašno. Kada uporedim Republiku Srpsku sa Federacijom, ne mislim da to poređenje ide na štetu Republike Srpske. Ono što je meni potrebno jeste sloboda i mogućnost da svuda odem, da preda mnom nijedna vrata ne budu zatvorena i da mogu da živim od svog rada."

IV DEPRESIJA U DOBOJU

Doboj 2007. godine veoma se razlikuje od Doboja 1997. godine. Povratak, etnička reintegracija, obnova - sve su to priče o lokalnim uspjesima. Međutim, iako je otklonjena većina problema karakterističnih za period neposredno poslije rata - etnički motivisano nasilje, odsustvo slobode kretanja i masovno kršenje imovinskih prava - situacija na lokalnom tržištu rada i dalje je katastrofalna. S tom konstatacijom slažu se svi oni sa kojima smo razgovarali u Doboju.

Lazo Pejčić, direktor Osnovne škole "Dositej Obradović", izjavio je za ESI da je "većina roditelja njegovih đaka nezaposlena". Bošnjačke vođe u Starom gradu smatraju da nezaposlenost predstavlja problem broj jedan za povratnike. Među bošnjačkim povratnicima samo mali broj ljudi uspio je da pronađe posao u Republici Srpskoj. Oko 200 povratnika u Stari grad još uvijek svakodnevno putuju na posao u Federaciju. Isti problemi važe za većinu Srba koji su se preselili u Doboj. Kada je riječ o raseljenim Hrvatima, alternativna mogućnost života u Hrvatskoj (bosanski Hrvati imaju pravo na hrvatsko državljanstvo) odvratila je ogromnu većinu njih od povratka u predratne kuće u Doboju.

U opštini Doboj oko 9.700 lica vodi se u evidenciji nezaposlenih. Prema podacima o zdravstvenom osiguranju iz septembra 2007. godine procjenjuje se da samo 19.953 lica od ukupno 82.500 stanovnika danas ima zvanično zaposlenje. Od toga, njih 4.286 su zemljoradnici, a 758 lica radi u Federaciji. Prema tome, lokalni nepoljoprivredni sektor zapošljava manje od 15.000 lica. Dovoljno je posjetiti lokalne industrijske zone da bi se shvatila veličina razvojnog izazova sa kojim je Doboj suočen. Tokom 2001. godine u industrijskim zonama istočno i zapadno od rijeke Bosne bilo je zaposleno 2.455 radnika. Tokom 2007. godine broj zaposlenih u industrijskim zonama pao je na ispod 800.

Preduzeće Trudbenik danas zapošljava 310 ljudi. Krajem osamdesetih godina 20. vijeka Trudbenik je zapošljavao 1.300 ljudi. Pripadao je velikoj holding korporaciji Energoinvest i svojevremeno su ga socijalistički planeri označavali kao "nosioca razvoja opštine Doboj". Preduzeće je počelo da radi 1949. godine kao radionica za popravke vojnih vozila, da bi potom prešlo na proizvodnju kompresora i pneumatičkih uređaja za industrijske svrhe. Po riječima direktora Trudbenika Vojka Sujića, 80 posto kompresora koje je Trudbenik proizvodio u prošlosti prodavano je raznim preduzećima u bivšoj Jugoslaviji. Sada tih naručilaca više nema, ili su se preorijentisali na nove isporučioce iz Kine i Evrope. "Prije rata smo bili svjetska klasa", tvrdi Sujić. Danas je preduzeće u očajnom stanju. Prosječna starost radnika iznosi 45 godina i šest mjeseci. Poslovna djelatnost tog preduzeća sada se svela skoro isključivo na popravke i održavanje starih kompresora. Krov najveće proizvodne hale (površine od 7.000 kvadratnih metara) prokišnjava. U periodu od 2005. do 2006. godine godišnji obrt je sa 4 miliona KM pao na 1,6 miliona KM. Trudbenik je nagomilao dugovanja, uključujući tu i dug od jedan milion KM lokalnoj toplani, za grijanje, kao i 1,5 miliona KM Penzionom fondu Republike Srpske. Privatizacija je loše vođena. Vlada Republike Srpske je Trudbenik proglasila "preduzećem od strateškog značaja". Posljedica te odluke bilo je odlaganje transformacije.

Drugo preduzeće koje se takođe ponosi svojim nekadašnjim značajem nalazi se tačno prekoputa Trudbenika: to je Bosanka osnovana 1947. godine. Bio je to jedan od pet najvećih proizvođača sokova u socijalističkoj Jugoslaviji. Bosanka je proizvodila 18.000 tona sokova i drugih bezalkoholnih pića i 8.500 tona konzerviranih proizvoda (džemovi i marmelade, kiseli krastavci, paprike iz turšije, mješana salata, paradajz koncentrat). Godine 2000. Bosanka je prekinula proizvodnju. Naredne godine je privatizovana, a novi vlasnici su postali mali akcionari koji nisu raspolagali nikakvim investicionim kapitalom; bilo ih je 752. Jedan dio proizvodnih i magacinskih kapaciteta iznajmljen je privatnom proizvođaču piva. U junu 2006. godine preostala 123 radnika stupila su u štrajk, zahtjevajući isplatu plata koje su mjesecima kasnile. U aprilu 2007. godine sud je otvorio stečajni postupak.

U suštini, od svih društvenih preduzeća koja su još aktivna u industriji i rudarstvu u opštini Doboj samo su tri uspjela da povećaju broj zaposlenih poslije privatizacije: RKTK Doboj, Rudnik krečnjaka i Tvornica kreča u Ševarlijama; TKS Dalekovod, proizvođač dalekovodnih stubova te raznih metalnih konstrukcija; i rudnik uglja u mjestu Stanari zapadno od Doboja (vidjeti naredno poglavlje). U svakom od ta tri slučaja bilo je direktnih stranih ulaganja. Takođe, u sva tri navedena slučaja uspostavljene su poslovne veze sa preduzećima čija se sjedišta nalaze u Federaciji.

U prošlosti je 60 posto kreča koji se proizvodio u RKTK Doboj (Rudnik krečnjaka i Tvornica kreča) odlazilo u Željezaru Zenica. Prije rata to preduzeće je zapošljavalo 350 radnika. Proizvodnja je obustavljena u proljeće 1992. godine. Poslije rata, nastavljena je samo proizvodnja krečnjaka za potrebe građevinarstva. Sadašnji direktor Zdravko Kalaba došao je u Ševarlije prije dvije godine. Poslije rata je radio za USAID, a potom se zaposlio u jednom preduzeću u blizini Banja Luke; to preduzeće je u aprilu 2005. godine kupilo RKTK. Od 2006. godine Integral Inženjering je svake godine ulagao jedan milion KM u rudnik krečnjaka. Proizvodnja je povećana i proizvodi se mahom prodaju preduzećima u Federaciji. Prije privatizacije u RKTK bilo je zaposleno 45 aktivnih radnika čije su plate mjesecima kasnile. Danas to preduzeće ima 155 zaposlenih i svi blagovremeno dobijaju plate. Od ukupnog broja njih 25 su Bošnjaci, povratnici u Ševarlije.

Pored ekstrakcije i drobljenja krečnjaka, trenutno su u toku pripreme za ponovno započinjanje proizvodnje kreča u okviru zajedničkog ulaganja sa kompanijom Carmeuse iz Belgije, koja je poznata kao globalni proizvođač kreča. To zahtjeva ulaganje od 50 miliona KM u novu opremu, mašineriju i filtere. Dosad je investirano oko 10 miliona KM, a potpuno obnovljena fabrika trebalo bi da počne sa radom početkom 2008. godine. Njen glavni klijent biće kompanija Mittal Steel iz Zenice, ista ona željezara koja je i u predratnom periodu bila najveći kupac RKTK. Kompanije Mittal i Carmeuse već odavno imaju uspješnu saradnju što otvara mogućnost stabilnog lokalnog tržišta za preduzeće iz Ševarlija. Zdravko Kalaba je pun optimizma: "Biće to jedna od najmodernijih fabrika kreča u Evropi. Ovdje posjedujemo sve: odgovarajući krečnjački kamen, željezničke pruge, tržište, a uskoro će stići i novi auto-put."

Drugu uspješnu privatizacionu priču predstavlja TKS Dalekovod Doboj. To preduzeće, koje je osnovano 1972. godine kao jedan od dijelova konglomerata Energoinvest, baš kao što je bio slučaj i sa Trudbenikom, proizvodi dalekovodne stubove, reflektorske stubove i stubove namjenjene uličnoj rasvjeti, metalne konstrukcije kao što su podstanice, GSM stanice i ski-liftovi i žičare. Prije rata ova fabrika je zapošljavala 800 ljudi. Tokom rata proizvodnja je prekinuta da bi poslije rata bila obnovljena samo na minimalnom nivou Godine 2003. hrvatska kompanija Dalekovod iz Zagreba kupila je 42 posto ovog preduzeća. Zagrebačka kompanija danas posjeduje 86 posto fabrike u Doboju.

Dalekovod Zagreb ima 1.600 zaposlenih i izvozi svoje proizvode u 80 zemalja. Sadašnji direktor Dalekovoda Doboj Mato Majstorović, bosanski Hrvat, rat je proveo u Sloveniji. Zagreb je dosad uložio četiri miliona KM u nove mašine u Doboju. Obnovio je cijelu zgradu i kupio i instalirao novu kransku stazu. Kada je dobio porudžbinu za 5.000 tona stubova za GSM mrežu u Ugandi, polovina porudžbine je proizvedena u Zagrebu, a druga polovina u Doboju. Izrađeni su planovi za proširenje fabrike, a neki od tih planova tijesno su povezani sa Željezarom Mittal Steel u Zenici. Mato Majstorović objašnjava: "Čekamo na Zenicu da počne da proizvodi odgovarajuće čelične profile." Ovo preduzeće će postati znatno konkurentnije zahvaljujući tome što će imati snabdjevača koji se nalazi na tako maloj geografskoj udaljenosti.

Kada je Mato Majstorović 2004. godine došao u TKS Dalekovod Doboj, mašinski park je bio zarastao u korov, ali su se mašine još uvijek nalazile tu, baš kao i 260 radnika. Od tog broja 132 radnika su poslata kući uz odgovarajuće programe kompenzacije. Danas preduzeće ponovo ima 265 zaposlenih. Kad god Dalekovod Doboj otvori konkurs za nova radna mjesta, dobije veliki broj prijava. Mato Majstorović se sjeća ljudi koji su plakali preko telefona, moleći ga da im obezbjedi posao, kao i raznih uticajnih ljudi koji su pokušavali da intervenišu u ime nekoga ko se prijavio na konkurs:

"Svjestan sam da postoji veliki broj ljudi kojima je stvarno potreban posao iz oglasa - ali postoji samo jedno radno mjesto, a tako je mnogo porodica kojima bi to radno mjesto toliko značilo."

Uspjesi kao što su oni postignuti u RKTK i u TKS Dalekovod zasad su izuzeci. Poslodavac sa najvećim brojem zaposlenih u Doboju danas su Željeznice Republike Srpske, koje imaju sjedište u Doboju i zapošljavaju oko 1.200 radnika širom opštine. Sljedeći poslodavac po broju zaposlenih je regionalna bolnica koja zapošljava 700 ljudi. Međutim, malo je vjerovatno da će se broj zaposlenih u javnom sektoru u bliskoj budućnosti povećavati. Problem zapošljavanja je još gore izražen u seoskim područjima. Nekadašnje zemljoradničke zadruge su propale. Istraživanje ESI-ja pokazalo je da u opštini Doboj nema više od 250 poljoprivrednika čiji posjedi premašuju pet hektara zemlje.

U kafićima u centru Doboja u jesen 2007. godine mladi i stari otvoreno su razgovarali o svojim ograničenim mogućnostima koje su mahom vezane za migraciju. Razmjenjivali su iskustva: neki među njima rade kao konobari na američkim brodovima za krstarenje; drugi su otkrili kako je moguće ilegalno otići na Maltu. Neki su tokom turističke sezone radili na crnogorskoj obali Jadranskog mora ili su pak radili za srpska preduzeća koja podižu rafinerije u Rumuniji; drugi su istraživali mogućnosti koje pruža novi program privremenog zapošljavanja u Češkoj Republici (u okviru tog programa reklamirale su se dugoročne radne dozvole u bosanskoj štampi i na internetu). Među svima njima bilo je malo onih koji su svoju budućnost vidjeli u Doboju.

Odsustvo mogućnosti zaposlenja glavni je razlog zbog koga je, za razliku od bošnjačkog povratka, povratak Hrvata toliko razočaravajući. U periodu od 2000. do 2004. godine Mato Majstorović, današnji direktor Dalekovoda Doboj, bio je zamjenik ministra za povratak u Vladi Republike Srpske u Banjoj Luci. Svoj položaj je smatrao položajem koji mu pruža mogućnost da pomogne povratak Hrvata u Republiku Srpsku. Obilazio je hrvatske izbjeglice u Hrvatskoj, Švedskoj i Njemačkoj i pokušao da ih ubijedi da se vrate kući. To ga je ogorčilo i razočaralo: shvatio je da ne žele da se vrate. "Svi oni kažu da im je životni standard tamo bolji nego ovdje", objašnjava Majstorović. On je čak organizovao donatore za rekonstrukciju hrvatskih kuća. "Ponudili smo da im damo ključ u ruke potpuno obnovljenih kuća i da im povrh toga damo još i po jednu kravu, svinju, sasvim opremljenu kuhinju: uprkos svemu tome, i dalje nisu željeli da se vrate. Većina njih nastavila je da živi u Hrvatskoj, a svoje ovdašnje kuće koriste kao vikendice." Upravo je, dakle, nedostatak radnih mjesta, prvenstveno u seoskim područjima, ono što predstavlja najveću prepreku za dalji povratak raseljenih lica i izbjeglica u Republiku Srpsku.

V PROSPERITETNI DOBOJ, PROSPERITETNA BOSNA?

U Doboju su se u protekloj deceniji zbile dramatične promjene. Razoružanje, povratak i obnova - sve su to uspjesi čiju veličinu samo mali broj ljudi spolja uspijeva suštinski da pojmi. Danas duž čitave nekadašnje linije fronta vlada mir. To je opet omogućilo početak novog privrednog života u cijeloj opštini.

Prividno brisanje međuentitetske granične linije bilo je preduslov za gotovo svaki poslovni uspijeh ostvaren minulih godina: većina sadašnjih kupaca proizvodnje rudnika Stanari nalazi se u Federaciji; i dalekovod Doboj i fabrika kreča u Ševarlijama upiru pogled u Zenicu iz koje očekuju nove razvojne perspektive; zemljoradnici u Doboju prodaju svoje proizvode i u Federaciji i u Republici Srpskoj; na privatnim univerzitetima u gradu Doboju dobrodošli su studenti iz Federacije. Na sve strane oživljavaju stare veze i to na obostranu korist. U ovom novom kontekstu ta raznovrsnost Doboja - i njegov strateški položaj potencijalnog saobraćajnog, obrazovnog i energetskog čvorišta regiona - pružaju izlaz iz sadašnjih ekonomskih nedaća.

Takođe je veoma upečatljivo to što svaki značajan razvojni uspjeh na koji danas nailazimo u Doboju podrazumijeva i učešće nekog stranog investitora. Dalekovod Zagreb ulaže u dalekovod Doboj, EFT ulaže u Stanare, belgijski proizvođač kreča Carmeuse ulaže u Ševarlije, norveške energetske kompanije ulažu u realizaciju hidroenergetskog potencijala rijeke Bosne. Dva značajna klijenta rudnika Stanari, Sisecam i Hayat oživeli su zahvaljujući turskim investitorima. Svi ti projekti samo su primjeri povezanosti lokalnih resursa sa događajima koji po svom značaju nadilaze opštinu, entitet, pa čak i državu Bosnu i Hercegovinu. U cijeloj zemlji možete osjetiti uticaj željezare Zenica (Mittal).

Stoga se iz ovog izvještaja može izvesti sasvim jednostavan zaključak: sadašnji i budući prosperitet Doboja zavisi od šireg ekonomskog uspjeha Bosne i Hercegovine i sposobnosti BiH da se integriše u regionalno i evropsko tržište. Funkcionalno integrisanje postaje sila koja nosi promjene onda kada je sama Evropska unija veoma aktivna, kao što jeste aktivna u energetskoj oblasti. Sasvim je u skladu sa istorijom Evrope to što je regionalni energetski ugovor potpisan 2005. godine prvi obavezujući dokument između Bosne i Evropske unije.

Da bi ovaj proces ekonomske integracije uspješno urodio plodom, Bosni je potreban pozitivan međunarodni imidž. Za oslobađanje ekonomskog potencijala Bosne od presudnog je značaja povjerenje investitora. U tom smislu, veoma je negativno uticala atmosfera političke krize koja se u posljednje vrijeme stvarala zahvaljujući međunarodnom diskursu. Tokom razgovora koje smo u novembru 2007. godine vodili u Doboju uvjerili smo se da ekonomski akteri na svim stranama osećaju izrazitu zebnju. Direktor Dalekovoda Mato Majstorović tako je dobio telefonski poziv iz uprave Dalekovoda Zagreb i njegov sagovornik, koji je pročitao mnogobrojne izvještaje o političkoj krizi u BiH tom prilikom je izrazio zabrinutost u vezi sa potpisanim ulaganjem. Obren Petrović, načelnik opštine Doboj, rekao je predstavnicima ESI-ja da.

"… privreda ne funkcioniše dobro kad postoje političke napetosti. Što prije te napetosti prestanu, to će prije biti prevaziđene političke prepreke i to će se brže poboljšati ekonomska situacija… Ima ovdašnjih ljudi koji žive u Americi i sada kupuju stanove u Doboju; među njima je i jedan moj prijatelj. On me je zvao i upitao: 'Da li će to ponovo biti rata?' Ko bi htio da dođe u Bosnu ako ovdje postoji opasnost od rata? Niko."

Hvatajući se u koštac sa ekonomskim nasljeđem prošlosti stanovnici Doboja (kao i građani Bosne i Hercegovine u cjelini) vode borbu i protiv bosanskih sablasti. Ali, kao što smo i na drugim mjestima tvrdili, ova politička kriza samo je dokaz i izraz pogrešne međunarodne strategije i oportunizma regionalnih političara u vezi sa kosovskim ratom. Ta politička kriza nema nikakve veze sa pričom o bosanskoj realnosti, pričom koja se može čuti ovdje u Doboju i u drugim dijelovima zemlje.

Berlin - Sarajevo, 19 December 2007
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.