U Potrazi Za Politikom: Razvoj Meðunarodne Uloge U Bosni I Hercegovini
1 November 2001
Sarajevo
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.
O odlikama politike

Postoji tendencija da se poslijeratna politika i Bosni i Hercegovini vidi kao problem – da se što je moguće više minimizira utjecaj obstrukcije i korupcije. Ovakav stav među stanovništvom bi se mogao smatrati razbijanjem iluzija kvalitetnom reprezentacijom ponuđenom od stane uskog kruga političke elite. Može se čuti i u krugovima međunarodnih predstavnika koji su frustrirani sporim korakom kojim se kreće bosanski politički proces i u stalnoj napasti da zaobiđu domaće institucije. Vijeće za implementaciju mira (PIC) je na svom zasjedanju u Briselu u maju 2000 za sporo napredovanje implementacije mira optužilo "obstruktivne političke partije i njihove saveznike" čiji su se "uski nacionalistički i sektaški politički interesi protivili svemu od povratka izbjeglica do ekonomske reforme, ili funkcioniranja vladinih institucija".Izgleda da je opće mišljenje da u Bosni i Hercegovini ima previše politike.

Ovaj izvještaj poziva na preispitivanje uloge politike u BiH. U političkoj filozofiji stare Grčke i rane moderne Evrope pojam "politika" je imao veoma specifičnu upotrebu. Nasuprot apsolutnoj monarhiji, tiraniji ili oligarhiji, on se odnosi na način upravljanja u kom su različiti interesi usaglašeni i riješeni setom pravila, u cilju stvaranja uprave koja radi po zakonu. Petnaesto stoljeće u Evropi je smatrano dominium politicum et regale jer je kralj mogao donijeti zakon samo uz salasnost parlamenta. Bez ovoga, kraljevina uopće ne bi bila politicum. Krajnji argument za politiku u ovom klasičnom smislu riječi je da se tako stvara vlada u skladu sa poretkom koja je stabilna jer je osnovana na općem konsenzusu. To je najbolji način za sakupljanje različitih mišljenja i stvaranje ishoda koji je prihvatljiv za sve.

Bosna i Hercegovina ima svoj udio u ne-političkom sistemu uprave, od inostrane imperijalne dominacije preko represivne domaće uprave u Titovoj Jugoslaviji do države nacionalističkih partija u posljednjoj dekadi. Od uspostave mira stečena je samo još jedna alternativa: ono o čemu je liberalni imperijalist 19-og stoljeća Britanije govorio kao o "progresivnoj nadupravi" benevolentne spoljnje sile. John Stuart Mill, opisujući ulogu Britanije u Indiji, piše da je u zavisnosti još nespremnoj za samo-rukovođenje, "snažan despotizam" najbolji način da se pripreme za moderni svijet. "Ovakav način upravljanja je zakonski koliko i bilo koji drugi, ako je onaj koji u postojećem stupnju razvoja naroda najbolje vodi njihov prelaz u više stanje poboljšanja."

Ovaj izvještaj razmatra stav da je u zemlji tako fragmentiranoj kao Bosna – društveno, geografski i ustavno – politika jedino vezivo koje je u stanju držati zemlju kao cjelinu. Kako je mirovni proces prelazio od implementacije u Dejtonu u složene probleme ekonomske tranzicije i razvoja, alati koje je međunarodna misija razvila da bi zaobišla domaće političke procese nisu više odgovarajući. "Progresivna naduprava" međunarodnih institucija i Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira postaje prepreka za razvoj bosanske politike. Također je sve manje uspješna u donošenju stvarne promjene u bosanskom društvu.

Politika u raznolikostima

Istorija je Bosni zavještala političko uređenje podijeljeno po regionima i izbornim grupama, svaki sa različitim političkim profilom. Nasljeđivanje izbora od 1996, svaki progresivno sve reprezentativniji, naglasilo je je ovaj obrazac.

Na teritoriji onoga što se nekad zvalo Herceg-Bosna, stanovništvo zadržava mentalitet enklave i visoki nivo homogenosti. Do danas ne postoji ozbiljan izazov upravi HDZ iz vremena rata, iako su se ratne institucije raspale. U Republici Srpskoj ratni politički establišment raspao se na frakcije i koalicije, iako su ove snage još uvijek u stanju predstavljati visok nivo jednoglasnsti kad rade sa spoljnjim svijetom. U bivšoj republici Bosni i Hercegovini postojale su dvije glavne političke grupacije: urbana politička kultura posvećena ideji multietničnosti, predstavljena uglavnom Socijal-Demokratskom Partijom (SDP); i više tradicionalna, ruralno bosansko područje koju predstavlja partija iz vremena rata SDA.

Za sada ne postoji nikakva politička snaga sa nekim značajnom među-regionalnom podrškom. Partije Republike Srpske se bore za glasove u Federaciji; HDZ nije jako privlačna izvan svog centra u Hercegovini; SDA se ne udvara pretjerano izbornom tijelu bosanskih Srba i Hrvata. Kao rezultat, bilo koji oblik vlade u BiH iznad lokalnih nivoa zahtijeva kooperaciju između različitih političkh partija. Tako je upravljanje Bosnom kompleksno pravljenje sporazuma između regionalnih partija i interesa koje predstavljaju. Ovo nije politički sistem gdje je jedna partija koja komanduje većinom u parlamentu u stanju držati vladu na uzdi, ostavljajući svim ostalim partijama ulogu "lojalne opozicije" do narednih izbora. Bilo koja partija koja pretenduje da upavlja cijelim bh područjem i višestrukim ustavnim slojevima mora to postići stvaranjem konsenzusa i kompromisa po svakom važnom pitanju.

Postoje instance gdje se ovo već dešava. Pravila koja nalažu zajedničku izvršnu općinsku upravu dovela su do ad hoc, lokalnih koalicija različitih političkih partija širem zemlje. U Centralnoj Bosni kantonalna vlada je koalicija dvije nacionalne partije ujedno sa SDP što odražava jedinstvenu raznolikost područja. U Zeničko-Dobojskom kantonu koalicija na čelu sa SDP ponekad je zavisila od potpore HDZ u skupštini. U područjima sa bošnjačkom većinom takmičenje između SDP i SDA je počelo donositi neku zdravu dinamiku. Nedavni napor SDA da se retorički distancira od svojih tvrdolinijaških elemenata i ponovo uhvati politički centar. Mirsad Kebo, podpredsjednik SDA, objavio je nakon partijskog kongresa u okrobru 2001: "Nakon perioda obrane od agresije, a potom i perioda rekonstrukcije, SDA je sada u svojoj trećoj fazi. Prilagođavamo se izazovima promjena i idemo ka centru političke pozornice… Naglasak je na javnoj i građanskoj orijentaciji."

Alijansa za promjenu, stvorena nakon izbora u novembru 2000 dobar je primjer nepisanih pravila u bh politici. To je šarena slika koalicija i političkih brakova iz interesa u kojoj se više od desetak partija isprepliće u raznim permutacijama i kombinacijama šireg regiona i nivoa vlasti. Dok je vlada Federacije bazirana na koaliciji između SDP i SBiH sa podrškom manjih partija kao što je NDI bosanskih hrvata ili DNZ Fikreta Abdića, državna vlada se za svoju većinu oslanja na partije iz Republike Srpske, uključujući PDP Mladena Ivanića i SNSD Milorada Dodika – od kojih je prva u (neslužbenoj) koaliciji sa nacionalističkom SDS na nivou Republike Srpske. Kroz ovako zamršenu mrežu, sve glavne partije u zemlji su, direktno ili indirektno, međusobno povezane.

Kreiranje politike koja bi istinski bila raširena cijelom državom nije jednostavan proces. On nailazi na poteškoće u borbi protiv stečenih prava onih koji su izgradili strukture moći za vrijeme rata. Kreće se suprotno od instinkta onih koji su o upravi učili u jednopartijskom sistemu socijalističke Jugoslavije. Međutim, ako BiH treba napraviti distancu kao država sposobna za život, ne postoji način da se zaobiđe politika kao metoda upravljanja.

Uspostavljanje preduvjeta za politiku

Postoje dva osnovna preduvjeta za pojavljivanje istinskog političkog procesa. Prvi, upotreba ili prijetnja silom mora biti eliminirana iz političkih sfera. Drugi, mora postojati konsenzus među glavnim političkim akterima o osnovnim početnim pravilima.

Dejtonski mirovni sporazum je uspostavljen da bi osigurao oba ova preduvjeta. Vojna neangažiranost, demobilizacija i restruktuiranje pod budnim okom snažne međunarodne sile garantirao je osnovnu sigurnost. Što se tiče drugog, Dejton je ponudio kompleksnu ustavnu strukturu, zajedno sa međunarodnom pomoći u uspostavljanju novih institucija i izborne mašinerije.

Ovi zadaci su pokrenuli pitanja koja su neophodno i ispravno tretirana kao prethodnica politici. Pojedinci optuženi za ratne zločine morali su biti uklonjeni sa javnih pozicija i upućeni Haškom Tribunalu – ne-pregovarački pincip koji proističe iz višeg prava. Paramilitarne snage i ilegalne strukture sigurnosti morale su biti raspuštene. Prava izbjeglica i raseljenih osoba da vrate svoju imovinu bila su neophodna za ublažavanje neprijateljstava između zajednica. Ratni režimi su morali poštivati svoju opredjeljenost uspostavi novih institucija i ukidanju ilegalnih paralelnih struktura.

Po tim pitanjima, međunarodna misija je bila voljna koristiti autoritet i moć, ponekad i na prinudan način. Tokom nekoliko godina ona je razvila čitav niz alatki koje su joj omogućile da prevaziđe otpor domaćih stečenih interesa, uključujući i nove forme ekonomskih uvjetovanja, bolju civilno-vojnu kooperaciju, zakonodavno pravo Visokog predstavnika i intenzivne mehanizme primjene na terenu, kao što je plan za implementaciju imovinskog zakona.

Uzimajući u obzir zaostavštinu iz rata i haotičnu sredinu u kojoj je misija ustanovljena, dostignuća su impresivna. Neki elementi osnovnog Dejtonskog programa ostaju neispunjeni. Stalna prisutnost ratnih kriminalaca u nekim dijelovima zemlje ostaje ozbiljna prepreka političkom razvoju, a ostalo je još i da se postigne sve u guranju procesa implementacije imovinskog zakona koliko god je moguće. Instrumenti za rješavanje ovih pitanja postoje i ono što je još potrebno su stalni fokus i istrajnost.

Međutim, najbitniji zadaci u kojima je međunarodna misija trenutno angažirana nisu više implementacija Dejtona. Postoje problemi kao što je prelazak sa ekonomije kojom su dominirala društvena poduzeća u onu baziranu na privatnom sektoru, kreiranje zajedničkog tržišnog prostora, poboljšanje rada sudstva i policije, restruktuiranje javnih elektronskih medija i reforma javnih finansija. Ova pitanja nisu važnija od politike – ona su u prirodi suštinski politička.

Politika i stvaranje politika djelovanja u BiH

Implementacija tako kompleksnih ciljeva politike djelovanja uvelike zavisi od politike države. Međutim, međunarodni predstavnici i diplomate često su u izazovu da zaobiđu bosanske bolno spore institucije i upotrijebe međunarodne ovlasti u rješavanju konkretnih prolema upravljanja državom. Moć Viskog predstavnika da nametne zakone navela je mnoge međunarodne službenike da povjeruju da se ne moraju mnogo truditi da bi identificirali i izgradili podršku za inicijativu svoje politike. Ali ukoliko reforme nisu zasnovane na istinskim političkim procesima idealno rješenje koje bi razvili međunarodni stručnjaci ostaje samo to – puka ideja.

Kreiranje novih institucija

U maju 2001, PIC je postavio program za nove institucije potrebne da bosanska država bude održiva. Ove su uključivale državni trezor, sud, profesionalnu državnu službu, graničnu policiju, agencije za standardizaciju i akreditaciju, državne regulative u oblastima telekomunikacija i energije. Neke od ovih institucija kreirane su dekretom Visokog predstavnika.

Za uspjeh ovih inicijativa ptrebna su određena ulaganja. Jedan je novac. Sa predviđenim godišnjim budžetom od 10 miliona KM, kada započne svoje operacije slijedeće godine, državni sud će se širiti više nego ijedna postojeća institucija, izuzev ministarstva spoljnjih poslova. Služba državnih granica (SDG) procijenjena od strane UN na potrebnih 60-70 miliona KM godišnje, potrošiće oko polovonu ukupnog državnog budžeta. Kapacitet SDG da ispuni svoj mandat će biti ograničen ako nema odgovarajućih resursa. Općina Trebinje, na primjer, leži na jednom od najunosnijih evropskih krijumčarskih puteva oružja i ukradenih automobila. Trenutno njenom 190km dugom granicom patrolira 110 graničara SDG sa samo 3 automobila, 6 radio prijemnika i nedovoljnim brojem pištolja koje moraju dijeliti.

Iako je Visoki predstavnik najviša zakonodavna vlast u zemlji, on ne kontrolira budžet. Država prima većinu prihoda transferom iz Entiteta – osnovni proračun za 2001 iznosi 55.5 miliona KM. Dodatnih 27.6 mil KM skupljeno je kroz administrativne takse i oko 10 mil KM iz inostranih donacija. U vrijeme kad je Visoki predstavnik nametnuo zakone koji su utjecali na povećanje opterećenja državnog budžeta nije bilo jasno da li su entitetska ministarstva finansija voljna ili su u stanju podmiriti dodatne troškove.

Potpuno predvidljivo, rezultat su bile stalne krize državnog budžeta, jedna od posljednjih je odlaganje zaključivanja novog MMF stand-by ugovora. Pod pritiskom MMF, vijeće ministara je bilo dužno napraviti rebalans budžeta u cilju pokrivanja novih troškova, kontroverzni proces uprkos otporu entiteta. Ako entiteti pristanu povećati svoje transfere, kriza budžeta će najvjerovatnije preći na njih. U međuvremenu, kreiranje novih institucije međunarodnim dekretom odgađa se, postojeće se smanjuju ili su prisiljene tražiti strana sredstva koja su sve manja. Visoki predstavnik mogao bi zaobići zakonodavni proces nametanjem zakona, ali politika se neizbježno vraća kad dođe do traženja sredstava.

Druga vrsta ulaganja je politička podrška onih koji koriste nove institucije ili koji su obavezni podržati ih. Neke od ovih institucija – posebno sudska tijela i nezavisni regulatori – trebale bi u manjoj ili većoj mjeri biti zaštićene od strane političkih procesa da bi mogle nastaviti svoj rad. Blisko međunarodno učešće moglo bi biti potrebno da bi ih zaštitilo od nepravilnog uplitanja u periodu formiranja. Međutim, malo je vjerovatno da će ove institucije nadživjeti međunarodnu misiju, osim ako ih ne podrže domaće izborne jedinice. Zbog toga je povezivanje svrhe i koristi od novih institucija neophodno za strategiju gradnje institucija.

UN smatra da će Služba državnih granica više nego pokriti svoje troškove povećanjem prihoda od carinjenja. Stoga bi, kao korisnici carinskih prihoda, entiteti trebali imati jasan interes da ih podrže. Predviđeni državni regulator za električnu energiju i javno preduzeće bi trebali poboljšati energetski sektor BiH smanjujući cijene struje za industriju u oba Entiteta. Trgovci u cijeloj zemlji bi trebali imati jak interes za politiku kreiranu za stvaranje zajedničkog tržišta, jer bi to smanjilo njihove troškove i proširilo tržište. Da bi uspjela u ovim kompleksnim reformama, međunarodna zajednica mora dobiti podršku ovih izbornih jedinica – osnovno političko nastojanje koje zahtijeva vrijeme, stručno posredovanje i izuzetan stepen informiranosti. Strategija izgradnje zemlje kroz funkcionalnu integraciju je zapravo stvaranje zajedničkih interesa među glavnim interesnim grupama – ne samo mijenjanje pravnih ili institucionalnih formi na papiru.

Fiskalni federalizam

Fiskalni federalizam u Bosni predstavlja posebno kompleksan politički problem. Državi nedostaje nezavisan izvor sredstava da bi ispunila ustavne dužnosti. Postoji veliko preklapanje između federacije i deset kantona i to stvara neefikasnost, neslaganje politika i borbu za sredstva. BiH će imati sve manje prihode od carina u narednih nekoliko godina pošto sklapa ugovore o slobodnoj trgovini sa susjednim državama i moraće razviti nove raznolike porezne sisteme za pojedince i preduzeća, a možda i porez na dodatnu vrijednost da zamijeni visoke poreze na lične dohotke.

Ova pitanja su u srcu plana za stvaranje države. U državi koja je već preopterećena administrativnim taksama ne može se jednostavno nametati nove poreze da bi se pokrile nove institucije. Ustavni razvoj zahtijeva uravnotežavanje prihoda i obaveznih troškova i traženje efikasnosti u 13 vlada. Takve odluke moraju se donijeti kolektivno. Međuvladini mehanizmi koji ovo postižu predstavlaju kičmu bilo kojeg federalnog sistema.

Trenutno su ovi sistemi ad hoc i nepouzdani. Ove godine je Federalna vlada smanjila razne porezne osnovice i tako znatno umanjila kantonalne prihode. Ministar finansija tuzlanskog kantona, iako pripada istoj političkoj koaliciji kao i federalna i državna vlada, nedavno se žalio da nije unaprijed konsultiran u vezi reformi poreznog sistema i stoga u kantonalnom budžetu nisu napravljene nikakve promjene. Slijedeće sedmice će kantonalni ministri finansija imati svoj prvi sastanak na kom će razviti zajedničku poziciju pregovorima sa Federacijom u Travniku. Slične jednostrane odluke se redovno donose u Brčko Distriktu, povećavajući pritisak na entitetske budžete.

Stvaranje države u BiH nije jednostavno, čak ni prevashodno, pitanje centralizacije. Radi se o stvaranju prave ravnoteže između raznih nivoa vlasti – sa dovoljno ovlasti na državnom nivou da garantira efikasnu državu koja može uzeti učešća u procesu evropske integracije i sa prihodima koji su u sladu sa obaveznim rashodima u cijelom sistemu. Da bi dobila pristanak entiteta, neohodno je da ta efikasna država pokaže da ne predstavlja opasnost, nego samo efikasniji mehanizam za raspodjelu određenih javnih dobara. Opozicija za bosansku državu iz Republike Srpske mogla bi u osnovi biti odeološka, ali način da se prevaziđe je da se ponudi rješenje za ozbiljna ograničenja javnih prihoda entiteta i lobira za njih u Republici Srpskoj.

Cijena prava

Plan ljudskih prava, koji su u centru međunarodne mirovne misije, sada dolazi do momenta kada zahtijeva usaglašavanje cijena raznih javnih dobara u vrijeme neizbježnih oskudnih prihoda. Sada kad je neposredna poslijeratna nesigurnost ublažena, ljudska prava se uklapaju u pitanja ekonomije, dobre uprave i stoga i politike. Kao što su Stephen Holmes i Cass Sunstein nedavno izjavili: "…teorija prava koja se nikada ne spušta sa visina moralnosti u svijet oskudnih sredstava biće krajnje nepotpuna, čak i sa moralne perspektive... U nedostatku političkog autoriteta koji je voljan i koji je u stanju da intervenira, prava ostaju prazno obećanje i, trenutno, ne predstavljaju opterećenje ni za jednu javnu kasu." Pravno pravo postoji u stvarnosti jedino ako i kada ima budžetnu cijenu.

Da navedemo nekoliko primjera, pregled bh pravosuđa zaključuje da su male plaće sudija uzrok povećanja korupcije. U maju 2000, Visoki predstavnik je donio novi zakon o sudskoj praksi koji je, među ostalim reformama, znatno povećao plaće sudijama. U Federaciji, kantonalni ministri finansija, koji su odgovorni za obezbjeđenje fonda za sudski budžet, su se žalili da su o ovoj odluci saznali iz novina i da nisu imali sredstava za isplatu. Bez njihove suglasnosti plaće sudija su jednostavno zapale u još veće dugovanje. Slično je bilo i u kantonu Tuzla gdje je bilo žalbi da su sudije morale pustiti kriminalce na slobodu jer u budžetu nema dovoljno sredstava za proširenje zatvorskih kapaciteta.

Kako proces implementacije imovinskih zakona napreduje povećavaju se i prepreke koje se odnose na budžetsko, ekonomsko i općinsko upravljanje. U Republici Srpskoj, nedostatak humanitarnog smještaja je glavni limitirajući faktor, dok su u isto vrijeme sredstva dostupna Ministarstvu za izbjegle i raseljene osobe dramatično reducirana. OHR nastavlja svoju borbu u kontroli pogrešne podjele općinske zemlje – pitanje koje zadire u općinske zakone o planiranju, restituciju nacionaliziranog zemljišta i razvoj privatnog tržišta nekretnina. Kako se pravne barijere uklanjaju, barijere koje najviše prožimaju uspješnu etničku reintegraciju su ekonomske – pristup izuzetno oskudnim mogućnostima zaposlenja i adekvatnost penziononog fonda i zdravstvene zaštite. Nema puno koristi zahtijevanje jednakih društvenih i ekonomskih prava za manjine kad su i problemi s kojima se susreće većinsko stanovništvo gotovo podjednako oštri.

Ispravno korištenje međunarodnog autoriteta

Suočena sa ovakvim problemima ideja "nametanja" rješenja postaje sve više upitna. Ne postoje idealna rješenja koja bi strani eksperti mogli identificirati i koja bi Visoki predstavnik mogao napisati u svojim odlukama, a koja bi se mogla nametnuti uprkos otporu lokalnih institucija. Dobra rješenja su ona koja nastaju u političkom procesu koji pokreće one koji imaju koristi od tih rješenja, identificira izvore i donosi odluku prihvatljivu ključnim interesnim grupama.

U suočavanju sa novim izazovima, snage Bona rizikuju da postanu obaveza, ponavljajući iluziju "brzog rješenja". Svaki put kad OHR uvede zakon bez rješavanje budđetnih pitanja ili određivanja mehanizma implementacije, sam zakonodavni proces se obezvrjeđuje. Azijska Banka z a Razvoj je pisala o potrebi discipline u procesu stvaranja politike:

"Među glavnim principima za formulaciju politika, možda posljednji koja se razmatra u zemljama u razvoju, je princip discipline. Politika koja se objavi a koja je "mrtva u dolasku " jer je nerealna obezvrjeđuje proces određivanja politike i umanjuje utjecaj vođstva. Stoja je neophodno uvođenje konkretnih odredaba za veću disciplinu u formulaciji politike , na primjer zahtjev da se nijedna odluka ne može podnijeti kabinetu na usvajanje ako nije u potpunosti razmatrana i u suglasnosti sa ostalim zakonima i pravilima."

Ovo ne znači da nema buduće uloge za međunarodne autoritete u Bosni – jednostavno misija mora postati obazrivija i u svom radu moći više zapažati razlike. U programu Dejtona možda je još uvijek neohodno koristiti međunarodne autoritete s vremena na vrijeme da bi se osiguralo da lokalne vlasti poštuju svoje obaveze. Uz to, međunarodna zajednica igra važnu ulogu ustavnog sudije. Izazovi pravilima demokratskog procesa, i aktivnog i pasivnog, nastavljaju se ojavljivati. Od međunarodne zajednice se i dalje zahtijeva da djeluje kao krajnjigarant ustavnog reda, osiguravajući da se politička snaga primjenjuje u skladu sa pravilima i da osnovni dogovori iz Dejtona ostanu nedirnuti.

Postoji, međutim, određeni put kojim treba ići. Međunarodni utjecaj ne treba koristiti u pokušaju lažiranja izbornih procedura ili uklanjanja nepoželjnih elemenata sa vlasti. Kampanje za kontroliranje ko drži javni ured u Bosni potrošile su dobar dio međunarodne pažnje u proteklih nekoliko godina, ali sa krajnje izopačenim rezultatima. Dodikova vlada u Republici Srpskoj, koja je dobila bezuvjetnu međunarodnu podršku od 1998 do 2000, ostavila je za sobom haos u javnim finansijama i vladu zaglibilu u korupcijama. Međunarodni zahtjevi za isključenje nacionalističke SDS partije iz vlade nakon novembra 2000 ostavili su je, uprkos jakoj poziciji u parlamentu, sa dijelom kontrole u vladi ali bez izbornih obaveza. Serija sukoba između međunarodne zajednice i HDZ u 2001 pomogle su partiji za održi svoje jedinstvo i javnu podršku, uprkos jasnom neuspjehu da zaustavi ekonomski i društveni raspad u Hercegovini.

SDA I HDZ su nedavno ponovno imenovali na visoke partijske dužnosti osobe koje je Visoki predstavnik razriješio tih dužnosti. Kada bi OHR i OSCE nastavili sa istom praksom z prošlosti oni bi zabranili da te dvije partije učestvuju u budućim izborima dok se ne potčine međunarodnim autoritetima. Mnogo konstruktivnije bi bilo preispitati korištenje moći otpuštanja u oblasti izbora, uljučujući i protekle odluke. Međutim, ono što bi očigledno bilo neprihvatljivo, bilo bi arbitrarno razviti moći Visokog predstavnika iz razloga političke cjelishodnosti.

Međunarodni pokušaji kontroliranja političkih procesa idu ka stvaranju iskrivljenih ishoda, kreirajući izopačene podstreke za umjerene političare kojima se pomaže. Ako međunarodna zajednica postane njihovo najvažnije izborno tijelo moguće je da će zanemariti vlastitu bazu koja ih podržava. Šta više, ako budu ohrabreni da vjeruju da oni uživaju bezuvjetnu podršku u svojoj borbi protiv nacionalističkih partija, nemaju potrebu da se angažiraju u stvaranju kompromisa i postizanju konsenzusa sa svojim političkim oponentima. Kao rezultat, njihova sposobnost da razviju i sprovedu politiku biće umanjena, a oni će postati još više ovisni o međunarodnom autoritetu da bi omogućili postizanje svojih ciljeva – krajnje neproduktivan krug. Ako bi bili ostavljeni da se staraju sami o sebi, politički govoreći, prirodna dinamika bosanskog političkog sistema bi ih primorala da rade u pravcu više uključivih političkih procesa, na opću dobit bosanske države.

U narednoj fazi međunarodne misije u Bosni, vještina uloge medijatora u domaćim političkim procesima i znanje da se identificiraju domaći saveznici zamijeniće moći Visokog predstavnika kao najmoćnijeg međunarodnog oružja. Cilj je razvijanje metoda međunarodne pomoći koja osnažuje i podržava bosanski politički proces, umjesto da ga nadglasava.

Sarajevo, 1 November 2001
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.