Upravljanje i razvoj. Stvarna priča o rastu privatnog sektora u Bosni i Hercegovini
13 February 2002
Berlin
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.
Izvršni sažetak

Ovaj izvještaj predstavlja rezultat detaljne studije post-privatizacijske političke ekonomije u općini Kalesija, jednom od najnerazvijenijih bosanskih ruralnih područja. Ovo je dio opsežne ESI studije o trendovima lokalnog razvoja u jugoistočnoj Evropi za Jedinica Naučene lekcije i analizu Pilara Evropske Unije UNMIK, i prati razvoj ključnih aktera i institucija i ispituje ulogu lokalne vlade u pojavljivanju novog privatnog sektora. Provođenjem iscrpne studije određenog područja moguće je sastaviti sliku procesa ekonomske tranzicije i izvući lekcije koje mogu biti zajedničke i ostalim dijelovima Bosne, kao i ostalim područjima, posebno Kosovu.

Jedno vrijeme su međunarodne agencije u Bosni i Hercegovini govorile o potrebi za promjenom paradigme: sa rekonstrukcije na razvoj. Ono po čemu se strategije efikasnog razvoja razlikuju od čiste rekonstrukcije je što se one fokusiraju na razvoj lokalnih institucija i kapaciteta. Ovo zahtijeva poznavanje institucionalnih i političkih stvarnosti koje preovladavaju na terenu, osobito na lokalnom nivou. Jedino je shvatanjem jakih i slabih strana postojećih struktura moguće postići trajnu institucionalnu promjenu što je preduvjet za održiv ekonomski razvoj. Ovaj dokument je stvoren da bi pokazao kako je detaljno znanje potrebno za kreiranje efikasne strategije međunarodnog razvoja.

Studija predstavlja saznanja iz slijedećih oblasti:

  • Privatizacijom u Kalesiji, sada već gotovo završenom, zaposlenost u bivšem društvenom sektoru smanjena je za dvije trećine i ima izgleda da i dalje pada. Primarna dobit procesa privatizacije bila je da se imovina iz poslova koji su prestali postojati oslobodi i iskoristi u nove svrhe.
  • Novi privatni sektor je glavni pokretač razvoja nakon rata i proširio se sa 5 na 42 procenta ukupnog zvaničnog zapošljavanja.
  • Najdirektnija prepreka za razvoj privatnog sektora je pristup zemljištu sa razvijenom infrastrukturom. Novi biznisi su prisiljeni biti u blizini centara socijalističkog razvoja da bi dobili pristup infrastrukturi, dok najveći dio općine ostaje zatvorena za razvoj.
  • Kolaps preduzeća u društvenom vlasništvu prisilio je lokalne komunalne i javne službe da drastično smanje obim svojih usluga. Uprkos velikoj inostranoj pomoći u popravci infrastrukture, ne postoji institucionalna osnova za održavanje i razvoj općinske imovine i usluga.
  • U odsutstvu strategije za razvoj općina, lokalne zajednice su pokazale izuzetnu inicijativu u mobiliziranju vlastitih potencijala za razvoj lokalne infrastrukturne mreže. Međutim, ovaj volonterski i hazarderski proces je neefikasan, a prouzročio je i konfuziju u vlasništvu nad ključnom imovinom.
  • Općina ima značajne potencijalne izvore koji bi se mogli iskoristiti kao glavni izvor u podršci za razvoj privatnog sektora. Međutim, nedostaju i rukovodni kapaciteti i pravni okvir za efikasan razvoj te imovine. Urbani i komercijalni razvoj se dešava bez odgovarajućeg planiranja, stvarajući značajne dugoročne troškove.

Ova saznanja sugeriraju da je jačanje općinske uprave i rukovodstva lokalnih javnih komunalnih službi jedan od ključnih momenata za ekonomski razvoj u Bosni. Upravo se na lokalnom nivou pronalaze najdirektnije prepreke za razvoj privatnog sektora. Socijalističke strukture samoupravljanja su nestale, ali još nisu zamijenjene odgovarajućim novim formama korporativnog upravljanja. Dok god ovi problemi postoje, ni inostrana pomoć u razvoju ni lokalni resursi neće biti efikasno iskorišteni i privatni sektor će ostati onesposobljen.

"Veliki dio važnih poslova u izgradnji institucija leži u modificiranju onih koje već postoje da bi se bolje upotpunile druge institucije i u prepoznavanju što ne treba graditi u određenoj situaciji, kao i šta treba graditi. "Najbolja praksa" u dizajniranju institucija je pogrešan koncept."

World Bank Development Report 2002

"Razvoj ne zavisi toliko od pronalaženja optimalne kombinacije za postojeće resurse i faktore proizvodnje koliko od mobiliziranja i angažiranja za potrebe razvoja resursa i mogućnosti koje su skrivene, razbacane ili loše iskorištene."

Albert O. Hirschman, 1954

Uvod

Ovo je dio serije izvještaja o lokalnim ekonomskim trendovima u periodu post privatizacije u Bosni i Hercegovini. Cilj je shvatiti razvoj poltičke ekonomije u poslijeratnoj Bosni i odrediti da li postoje relevantne lekcije za ekonomsku politiku, u Bosni i drugdje, a posebno na Kosovu.

Ova studija je fokusirana na bosansku općinu Kalesija. Kalesija je odabrana zbog sličnosti svojih predratnih ekonomskih i društvenih struktura sa onima koje prevladavaju na Kosovu. U 1990 godini, Kalesija je bila najmanje industrijalizirana općina i BiH, sa preduzećima u društvenom vlasništvu koja datiraju još iz 1970ih. Kao i na Kosovu, kalesijska društvena preduzeća su jako zavisila od ostalih društvenih organizacija i rapidno su propadala nakon sloma ekonomije u bivšoj Jugoslaviji.

Izuzetno oštećena tokom rata, Kalesija je primila znatnu inostranu pomoć za rekonstrukciju, posebno u stambenom sektoru. Između 1996 i 1999 ukupno DM30mil pomoći potrošeno je na Kalesiju. Općinske ceste, voda i struja sada su u boljem stanju nego prije rata. DM 13.6 mil potrošenih na stambeni sektor dolazi od inostranih donatora i predstavlja 35% ukupnih ulaganja u stambenom sektoru, ostatak dolazi iz privatnog finansiranja i doznaka iz inostranstva. Pomoć za rekonstrukciju pomogla je da se podstakne kratkoročna ekonomska aktivnost, osobito u lokalnoj građevinskoj industriji. Međutim, dotok pomoći za rekonstrukciju je prestao 1999.

Razvoj infrastrukture u Kalesiji tradicionalno je dolazio iz vanjskih donacija i viših političkih struktura. Prije rata općina nikada nije težila da razvije ekonomsku osnovu do koje bi unaprijedila svoj razvoj. Nakon rata, njene su se strukture najprije nastavile fokusirati prema vani, ka međunarodnim donatorima. Početkom 1997, međutim, građani općine su počeli mobilizirati značajne domaće resurse u razvoju lokalne telekomunikacije i mreže puteva u soskim područjima koja su socijalistički planeri zanemarivali.

Da bi se razumjelo kako su lokalni resursi bili pokrenuti za podršku općinskog razvoja a, uz to, i pokretanje privatnog sektora, osnovno je analizirati lokalne institucije i razvoje u općinskim upravnim organima. Ovu ključnu dimenziju ekonomske tranzicije uglavnom su previdjeli bosanski političari i na državnom i na entitetskom nivou, ali i međunarodna misija u Bosni. Naše analize sugeriraju da pronalaženje načina za podršku lokalnih institucija i novih privatnih poduzetnika da stvore lokalne resurse treba zauzeti centralno mjesto u pomoći stvaranju bosanskog privatnog sektora.

U post privatizacijskoj Kalesiji nalazimo da je bivši sektor društvenih preduzeća dramatično smanjen. S druge strane, uprkos ogromnim preprekama sredine, novi privatni sektor je već uveliko uspio nadoknaditi gubitke zbog izgubljenih radnih mjesta u društvenim preduzećima.

Mi procjenjujemo utjecaj petogodišnjih međunarodnih donacija i privatizacijskog procesa u Bosni na ekonomsku strukturu na Kosovu. Da bismo analizirali pojavu privatnog sektora mi istražjemo načine stvaranja radnih mjesta, prepreke proizašle iz slabog pristupa infrastrukturi i odnos između lokalne i regionalne vlade i privatnog poduzetništva.

Namjera nam je da otkrijemo elemente i procese u bosanskoj ekonomskoj stvarnosti – "skrivene racionalnosti" kako bi to rekao stručnjak za razvoj Albert O. Hirschman – koji daju rezultate i koji bi mogli biti pomognuti iz vana. Slijedeći koraci bili bi vidjeti da li postoje slične racionalnosti drugdje u regionu i u tom svjetlu oblikovati dugoročnu evropsku pomoć.

Tabela 1: Pomoć za rekonstrukciju u općini Kalesija po sektorima, 1996-1999

Sektor

DM '000

%

Poljopreivreda

960

3.2

Obrazovanje

3,635

12.0

Struja

7,414

24.5

Zdravstvo

1,402

4.6

Stanovanje

13,662

45.2

Općinske zgrade

192

0.6

Socijalni sektor

557

1.8

Teleckomunikacije

103

0.3

Transport

1,661

5.5

Voda

626

2.1

Ukupno

  DM 30,212

100.0

Izvor: International Management Group

Privatizacija društvenih preduzeća u Kalesij

Društveni razvoj je u Kalesiju stigao dosta kasno. U nedostatku veza sa partizanima nakon drugog svjetskog rata, regija je smatrana politički sumnjivom i ignorirana od strane prve generacije socijalističkih planera. Bila je ostavljena da se usmjeri na dosta siromašnu poljoprivredu. Od 1950ih naovamo, zemljište je bilo nacionalizirano u uzastopnim valovima kolektivizacije, stvarajući velike agro-kompanije u Bosni. Mnogi stanovnici su napustili Kalesiju u potrazi za poslom i otišli u druge dijelove BiH ili u inostranstvo. Oko jedne trećine zaposleng stanovništva još uvijek radi van općine, a jedna trećina radi u inostranstvu. Tek je u 1970im započelo industrijsko ulaganje, uglavnom u metalnu industriju. Međutim, period planskog razvoja u Kalesiji je bio kratak, pogrešno usmjeren i po rezultatima krajnje vještački.

U 1990 godini, privreda Kalesije sastojala se od šest glavnih društvenih preduzeća i jednog broja manjih, uključujući skladišta, motele, nekoliko prodavnica i restorana. Zaposlenost u općini bila je 1,750 zaposlenih u društvenim preduzećima, 659 u javnoj administraciji i 118 radnika u privatnom sektoru (izuzimajući male poljoprivredne posjede). Glavna društvena preduzeća u Kalesiji bila su podružnice drugih jugoslovenskih firmi. Većina njih je prodavala svoje proizvode centralama tih firmi ili drugim društvenim preduzećima pod dugoročnim ugovorom za isporuku – takozvani zatvoreni krug – bez potrebe za angažiranjem u marketingu ili poslovnom razvoju.

Privatizacija u Kalesiji je sada gotovo završena. Razne metode privazacije su primijenjene u Bosni, uključujući prodaju malih preduzeća za gotovinu, javna nadmetanja, otkup od strane uprave i radnika i masovni otkup za certifikate preko investicijskih fondova.

Do kraja 2001 privredna struktura Kalesije bila je potpuno promijenjena. Zaposlenost u društvenom sektoru smanjena je na 40 procenata predratnog nivoa, dok se privatni sektor postepeno širi. Praćenje sudbine šest vodećih društvenih preduzeća omogućava nam da procijenimo uticaj privatizacije na lokalnu ekonomiju.

  • Unis Toku Kalesiji bio je dio Pretisa iz Vogošće, koji je pripadao Unisu iz Sarajeva. Unis Tok je zapošljavao 100 radnika u proizvodnji željezničkih,  +bearings and buffers+, poslu koji nije preživio rat. Kompaniju je kupio lokalni poduzetnik (kompanija Magnat) koji je preselio svoje poslove – proizvodnju vrata i prozora – u pogone Unis Tok. Privatni biznisi subvencionira preostala 72 radnika iz bivšeg društvenog preduzeća. Ono što je u kompaniji privuklo investitiore bila je neiskorištena imovina koja je uključivala cisterne za gas, dizel i hidraulično ulje, tankove za zezerve vode i termo-blok elektranu. Investitor nema raspoloživih sredstava za ponovno pokretanje metalurgije, a nijedan drugi investitor nije pokazao interes za to.
  • Moda/Kaletex u Kalesiji osnovana je 1987 kao tekstilna fabrika u kojoj je 330 radnika proizvodilo zaštitna odijela za inostrano tržište, ali je propala 1990 godine. Za vrijeme rata mašinerija je spašena i iskorištena za proizvodnju vojnih uniformi. Nakon rata kompanija je ponovno pokrenuta ugovorom za isporuku bosanskoj vojsci, a zaposleno je i 78 radnika. Za vrijeme ponude za privatizaciju primljene su četiri ponude, uključujući i kalesijskog emigranta u ©vicarskoj. Ugovor je dobio lokalni biznismen, ali ponuda je bila je osporena na sudu i mora se ponoviti.
  • Kartonažu Tojšići osnovala je 1978 kompanija Univerzal iz Tuzle, da bi u dugoročnom ugovoru snabdijevala materijalom za pakovanje tuzlanski kemijski gigant Sodaso (čiji je konačno postala i dio), a zapošljavala je 80 radnika. Sa neizvjesnom sudbinom Sodaso, kompanija radi samo sa malim dijelom bivših kapaciteta. Ima 49 zaposlenih na platnoj listi, pola od tog broja u administraciji. Kompaniju je kupio kalesijski biznismen koji se nada da će uložiti u novo postrojenje za proizvodnju kutija za cigarete.
  • Remont Montaža Tojšići je bila ogranak kompanije Remont Montaža iz Tuzle, uključen u metalne konstrukcijske radove širom Jugoslavije, osobito u izgradnju termalnih elektrana. Ogranak Tojsici je proizvodio +heat exchangers (toplotne izmjenjivače)+, i zapošljavao 80 do 120 radnika prije rata. Remont Montažu su sada kupili njeni radnici i uprava, a fabrika Tojšići trenutno ima 50 stalnih i 30 sezonsih radnika.
  • Plastikal u Kalesiji osnovan je da bi prizvodio plastične fascikle, boce i kanistere za široko jugoslovensko tržište. Nakon rata je ponovno započela proizvodnja, ali nije uspjela ponovno zauzeti prijašnje tržište. U 2000 kompanija je ušla u zajedničko ulaganje sa njemačkom kompanijom Büscherhoff, koristeći dio pogona Plastikala za proizvodnju specijalnih pakovanja za izvoz. Nova kompanija, Plastikal-Büscherhoff, zapošljava svih 85 radnika iz stare kompanije i nedavno je angažirala još 20 ranika za povremene poslove što je uslijedilo nakon prebacivanja proizvodnje iz Njemačke u Kalesiju. Ovo je jedno od uspješnih ulaganja u kantonu Tuzla u poslijeratnom periodu.
  • Spreča je poljoprivredno preduzeće osnovano na zemljištu koje je nacionalizovano 1950ih i 1960ih godina. Sa pravom na korištenje 3,760 hektara zemlje (2,300 ha u Kalesiji) bilo je to najveće preduzeće te vrste u BiH prije rata. Proizvodilo je pšenicu, kukuruz i lucerku za prehranu 2,000 krava muzara i zapošljavalo 300 radnika. Mlijeko je pod dugoročnim ugovorom prodavano mljekari Tuzla na pasterizaciju i preradu. U vrijeme privatizacije preduzeće je zapošljavalo 180 radnika, premda većina zemljišta nije bila obrađivana. Imovinu preduzeća (iako bez zemlje, koja je ostala u kantonu) kupilo je nekoliko privatizacijskih i investicijsih fondova (PIF), na čelu sa "Eurofond" iz Tuzle, koje planira smanjiti broj zaposlenih tako što će radnike isplatiti prodajom imovine i zadržati najvrijednije poljoprivredno zemljište u svom vlasništvu kroz koncesijski ugovor sa kantonom.

Privatizacija u Kalesiji je stoga gotovo završena. Tamo postoji samo jedno uspješno inostrano ulaganje koje na određeno vrijeme zapošljava 20 radnika. Zaposlenost u bivšim društvenim preduzećima smanjena je na 637 zaposlenih, što je gubitak više od 60 procenata u odnosu na 1990 godinu. Budućnost određenog broja ovih preduzeća još je upitna. Iako su kupci u privatizaciji ostvarenoj nadmetanjem obavezni zadržati zaposlene i čak povećati njihov broj tokom godina, izgleda da će se u stvanosti taj broj samo smanjivati.

Tabela 2: Struktura zaposlenih u post-privatizacijkoj Kalesij

 

 

Stanovništvo

39,169

Radno zaposleno stanovništvo

26,385

Poslovi u društvenim pred. u 1989

1,750

Poslovi u društvenim pred. u 2000

637

Registrirano nezaposlenih

4,589

Nekoliko društvenih preduzeća kupljeno je uglavnom da bi se kontrolirala njihova imovina, a manje da bi se nastavilo sa poslovanjem. Osnovni interes većine investitora je dobiti zemljište sa  razvijenom infrastrukturom. Bivši motel Košuta, koji je bio uništen u ratu, kupio je povratnik iz ©vicarske koji je na istom mjestu napravio novi, veći objekat. U slučaju metaloprerađivačke kompanije Unis Tok, gotovinsko plaćanje u iznosu nešto manjem od DM 100,000 osiguralo je prostor veći od 30,000 m², uključujući i cisterne za gas i vodu i malu elektranu. Sa zemljištem koje samo vrijedi DM 20 za kvadratni metar, ovo je bila pogodba koja je vrijedila toliko da je bilo moguće zadržati postojeći broj zaposlenih na tri godine pod uvjetima navedenim u privatizacijskom ugovoru. Isto vrijedi i za poljoprivredno preduzeće Spreča, koje uključuje vrijedno zemljište i zgrade u blizini aerodroma i Tuzle. Nisu bili u pitanju djelatnosti, nego imovina, a posebno zemljište, koji su se pokazali vrijednim u procesu privatizacije.

Ostaje, međutim, velika nejasnoća vezana za pojedinu imovinu, posebno za vlasništvo nad infrastrukturom na zemljištu privatiziranih društvenih preduzeća. Dok su privatne kompanije morale uložiti u svoju infrastrukturu, potrebe infrastrukture društvenih preduzeća podmirivane su iz razvojnih fondova i dotacija općina. Dekret OHR iz maja 2000 štiti zemljište koje koriste društvena preduzeća od potencijalnih zahtijeva za restituciju od strane vlasnika prije nacionalizacije. Međutim, ostaje nejasno da li je infrastruktura na tom zemljištu vlasništvo preduzeća, općine ili komunalnog javnog preduzeća

Novi privatni sektor

Dok bivši društveni sektor nema izgleda da zabilježi novi porast, novoprocvali privatni sektor (nova privatna preduzeća) u Kalesiji već je stvorio 1,200 radnih mjesta i tako više nego nadoknadio gubitak radnih mjesta iz društvenih preduzeća. Nova 422 radna mjesta otvorena su u privatnoj poljoprivredi, sa narednih nekoliko hiljada na sezonskim poslovima.

Tabela 3: Zaposleni u stalnom radnom odnosu u Kalesiji: 2000

Sektor

Broj zaposlenih

%

Bivša društvena pred.

637

21

Nova privatna pred.

1,200

40

Privatna poljoprivreda

422

14

Javna administracija

661

22

Javne usluge

96

3

Ukupno

3,016

100

 

Ovo je dramatična promjena u strukturi lokalne ekonomije. Novi privatni biznis sada predstavlja 40% službene zaposlenosti u Kalesiji, u odnosu na 5% prije rata.

Privatni biznis u Kalesiji, kao i u cijeloj Bosni, počeo je polako. U bivšoj Jugoslaviji je obim male privrede bio veoma ograničen. Republički zakon je ograničavao veličinu privatnog preduzeća raspoloživim prostorom, brojem zaposlenih i dozvoljenim aktivnositma, kao i kroz prohibitivni porezni sistem. U turizmu, zakon je propisivao broj stolova u restoranima i kafeima. Automehaničarske radnje nisu smjele imati više od osam zaposlenih. Privatna maloprodajna mjesta su bila zabranjena sve do kasnih 1980ih.

©est godina nakon rata, uprkos ograničenim mogućnostima kapitala za ulaganje, privatni biznis je postao osnova ekonomskog razvoja u Kalesiji. Započeo je u građevinarstvu i uslugama, a sada se proširuje na proizvodnju. Postoji više od 10 novih privatnih preduzeća koja zapošljavaju po više od deset radnika, uključujući pilanu, dvije građevinske firme, veleprodaju građevinskog materijala, benzinsku pumpu, barove i restorane. Ovih 10 firmi ima ukupno 170 zaposlenih. Uz to, postoji još 626 malih firmi sa ukupno registriranih 1,030 radnika. Novi privatni sektor je tako postao dvostruko veći od sektora nedavno privatiziranih društvenih preduzeća. Pored toga, iako tačan broj nije poznat, procjene govore da je i dalje nekoliko hiljada osoba angažirano na privatnim poljoprivrednim posjedima i u sezonskim poslovima u građevinarstvu.

Jedna od nepogodnosti za razvoj novog privanog sektora je model srednjeg usmjerenog obrazovanja u Kalesiji, naslijeđen iz vremena socijalizma. Prije rata, lokalna tehnička škola se fokusirala na smjerove metalurgije i poljoprivrede. Tako je onemogućeno obrazovanje u oblastima koje su potrebne za novu ekonomiju. Po statističkim podacima lokalnog biroa za zapošljavanje ukupno 4,469 osoba traži posao u općini, 2,073 nema kvalifikaciju, a 1,592 ima zanat, od toga oko 500 metalurškog smijera. Značajno je da se niko ne bavi preradom poljoprivrednih proizvoda u ovoj ruralnoj općini sa velikim poljoprivrednim sektorom. Znanje u ovoj oblasti, osobito u plasmanu proizvoda, nikada nije bilo razvijano.

Tabela 4: Zaposlenost u Kalesiji po veličini

Zaposleni u preduzeću

Broj preduzeća

Ukupno

zaposlenih

1

461

458

2 - 5

141

408

6 - 10

28

211

11 - 20

9

132

21 - 50

7

210

preko 50

4

299

Ukupno

650

1,718

 

Porast privatnog sektora u Kalesiji još uvijek je skroman u odnosu na ukupne okvire, ali dovoljan da bi se nadoknadila izgubljena radna mjesta iz bivšeg socijalističkog društvenog sektora. Zaključak je da uobičajeno mišljenje o ruralnoj Bosni kao pustoši u smislu razvoja privatnog sektora nije zasnovano na činjenicama.

Raspoređenost razvoja

U bivšoj Jugoslaviji je centralno planiranje razvoja infrastrukture vođeno isključivo u korist sektora društvenih preduzeća. Nije postojalo investiranje u infrastrukturu za razvoj seoskih područja, a nije postojao ni poticaj za porast privatnog sektora.

Privatizacija je učinila da imovina društvenih preduzeća postane dostupna novim privatnim preduzećima. Međutim, to nije promijenilo osnovni problem nedostatka pristupa infrastrukturi u Kalesiji. Danas je 70% ukupnog zapošljavanja u općini koncentrirano na samo dvije od ukupno 18 mjesnih zajednica, grad Kalesiju i Tojšiće. Cijena zemljišta sa razvijenom infrastrukturom u ovim područjima znatno je povećana, ide i do DM 20 za kvadratni metar. Novi privatni sektor u Kalesiji prisiljen je da bude u blizini područja socijalističkog razvoja da bi dobio pristup infrastrukturi.

Međutim, u ostatku Kalesije infrastruktura je razvijena malo ili nije nikako. Postoje samo dvije glavne asfaltirane ulice, jedna od Tuzle do Zvornika (magistrala), a druga od «ivinica preko tuzlanskog aerodroma u Dubravama. U velikom dijelu općine ne postoji stabilan dotok pitke vode. Bez ovih glavnih usluga cijena pokretanja novih pogona za proizvodnju je ograničavajući faktor. Sve dok raspoređenost razvoja ne postane ujednačena nastavit će se odlazak radne snage iz ovih nerazvijenih seoskih područja.

Tabela 5: Raspored zaposlenosti i nezaposlenosti u Kalesiji po mjesnim zajednicama

 

Mjesna zajednica

Zaposleni

(svi sektori)

 

Nezaposleni

Bulatovci

25

95

Dubnica

14

66

Gojčin

46

68

Hrasno Donje

32

222

Jajići

8

142

Jeginov Lug

2

89

Kalesija Centar

1,287

202

Kalesija Gornja

67

312

Kikači

46

173

Memići

194

329

Miljanovci

82

197

Prnjavor

80

130

Rainci Donje

68

269

Rainci Gornje

185

523

Seljublje

22

137

Tojšići

555

657

Vukovije Donje

206

475

Vukovije Gornje

97

457

Zelina

0

26

Zolje

0

20

Ukupno

3,016

4,589

 

Istorija novog privatnog sektora u bivšoj Jugoslaviji je istorija borbe za dobivanje odgovarajućeg poslovnog prostora. Kako su pravna ograničenja u privatnom sektoru postepeno smanjivana kasnih 1980ih, povećavao se nedostatak odgovarajućih prostora za privatni biznis. Pojavljivanje malih prodavnica i poslova učinilo je da se prostor za privatni sektor rapidno smanjuje.

Da bi se donekle riješio ovaj problem, prizemne prostorije mnogih stambenih zgrada pretvarane su u prodavnice. Neki gradovi su zanatske centre pretvorili u šoping centre. Općina Kalesija je odobrila proširenje mnogih javnih objekata, kao što su kulturni centar, koji je postao okružen malim prodavnicama.

Dvije godine nakon završetka rata problem nedostatka prostora opet je postao aktuelan. Općina počinje izdavati prostore koji su pripadali društvenim preduzećima koja nisu bila ponovno oživljena. Magnat, lokalni proizvođač vrata i prozora, unajmio je prostor društvenog preduzeća Somboled, ogranka firme iz Srbije.

Od 1998, općina počinje dodjeljivati prava na korištenje – još uvijek nije zakonski dozvoljeno prodavati društveno zemljište – općinskog zemljišta u svoje dvije industrijske zone, grad Kalesija i Tojšići, koristeći tako dobiveni prihod za razvoj ulica i druge infrastrukture. Na oba mjesta, priključak za vodu i struju bi se mogli relativno lako obezbijediti vezom na postojeću infrastrukturu koja je razvijena u doba socijalizma za potrebe društvenih preduzeća.

Tako je ključ za razvoj budućeg privatnog sektora u efikasnosti općinske vlade da obezbijedi glavne faktore proizvodnje, kao što su zemljište i usluge. Ovo zahtijeva uspješnu suradnju sa oba nivoa uprave, nižem (mjesne zajednice i općina) i višem (kanton, entitet i država).

Općina i njene mjesne zajednice

U bivšoj Jugoslaviji općina je bile osnovna društveno-politička zajednica, koju je glavni Titov ideolog Edvard Kardelj definisao kao "udružena društvena i ekonomska zajednica svih stanovnika i organizacija (uključujući i preduzeća) na njenom teritoriju". Općine su bile odgovorne za sve javne funkcije na svom području. Da bi mogle efikasno obavljati svoje dužnost općine su se progresivno širile od 1950ih naovamo, dok 1991 nisu dostigle prosječno 42,000 stanovnika. Poređenja radi, prosječna veličina općine u Njemačkoj je 5,430 stanovnika, u Italiji 7,120, a u Sloveniji 10,360.

Tabela 6: Istorijski razvoj općina u bivšoj Jugoslaviji i BiH

 

Godina

 

Stanovništvo

 

Općine

Stanovnika

po općini

Bivša Jugoslavija

 

 

1931

13,982,000

4,645

3,010

1948

15,640,000

8,063

1,940

1953

17,055,000

4,139

4,120

1961

18,613,000

774

24,047

1991

22,424,000

533

42,071

Bosna i Hercegovina

 

 

1991

4,377,000

109

40,156

2001

prosj. 3,700,000

149

24,832

 

Kad su općine postale tako velike visu više bile u stanju uspješno obavljati samoupravljačku ulogu. Mjesne zajednice (MZ) su sve više preuzimale lokalne funkcije i općine su im dodjeljivale sve veću nadležnost. Izvan glavnih urbanih centara mjesne zajednice se organiziraju dobrovoljno, bez stvarnog administrativnog kapaciteta. Bez fiksnog prihoda i odgovornosti njihova uspješnost zavisi od inicijative lokalnog stanovništva koje može biti ili veoma energično ili potpuno pasivno. Jedan slovenački analitičar je komentirao neposredno prije rata: "Postojeće MZ ne mogu zadovoljavajuće funkcionirati kao državni aparat jer su suviše amaterske, suviše haotične i volonterske, nedovoljno povezane sa višom administracijom i nedovoljno odgovorne za izvršavanje važnih zadataka."

Svaka MZ ima lokalno vijeće i konstituirana je kao pravna jedinica što joj omogućava da posjeduje korisnička prava na općinsko zemljište. Svaka MZ u Kalesiji ima mali ured, najčešće u čitaonici, uobičajenom mjesu za komunikaciju građana. Svaka MZ ima pečat i statut kojeg je usvojilo vijeće MZ koje broji između 5 i 11 članova koji su volonteri. Izbor vijeća MZ nije reguliran statutom općine – neki članovi izabrani su na zboru, a neke postavljaju partije zastupljene u općinskom vijeću – i mnoga važna pravna pitanja koja se odnose na njihovo uspostavljanje nisu riješena. Granice MZ uspostavljaju se na lokalnom referendumu i zapisane su u općinski zakon. Općina zapošljava službenike odgovorne za MZ.

Na primjer, MZ Tojšići smještena sjeverozapadno od Kalesije sastoji se od dva naselja, 16 zaseoka, ima oko 1560 kuća i 5420 stanovnika, što je veličina općina u mnogim zapadnoevropskim zemljama. Općina je na MZ Tojšići prenijela prava na korištenje nekih objekata (kulturni centar, čitaonica i vrtić), kao i pravo da prima najam od lokalne pijace, što joj donosi godišnji prihod od oko DM 100,000 koji se koristi za potrebe lokalnog nogometnog kluba i za projekte za popravku cesta i vodovoda. Sela u sklopu MZ imaju predstavnike u vijeću po formuli koja odražava imućnost i političku moć u regiji.

Ostaci jugoslovenskog samoupravljanja

©irom bivše Jugoslavije javna preduzeća ili javna uprava pružaju općinske usluge i odgovorni su za niz državnih funkcija. U Kalesiji ovi servisi uključuju i veterinarsku stanicu, centar za socijalni rad, javnu biblioteku, održavanje javnih zgrada, itd. Rad svakog općinskog preduzeća vodi upravni odbor od pet članova koji su politički naimenovani.

U socijalističkoj prošlosti, javne usluge su bile pružane putem kompleksnih sistema bilateralnih sporazuma između snabdjevača i korisnika. Institucije socijalističke države kao što su škole, bolnice, društvena preduzeća i mjesne zajednice komunicirale su sa građanima putem jedinstvenih institucijskih mreža zvanih samoupravne interesne zajednice – SIZ. SIZovi su bili odgovorni za razvoj sporazuma kojim su regulirane javne usluge i njihovo plaćanje. Njihov utjecaj je dolazio od kontrole fondova korištenih za razvoj općinskih usluga. Vremenom su SIZovi uveliko zamijenili regulatornu ulogu države u ovim oblastima.

Pod ovim sistemom, općinske usluge nisu se finansirale putem poreza i javne potrošnje, nego putem samodoprinosa zaposlenih u društvenim preduzećima, a bili su postignuti u direktnim dogovorima i zapisni u pravosnažnim ugovorima. Ovi mehanizmi za pružanje općinskih usluga, koji su trajali gotovo dvije decenije, zapravo su iziskivali stalnu političku intervenciju da bi opstali. Posljedice su bile višeslojna birokratija, opterećenje općinskog budžeta, otežana kooperacija i konačno stagniranje razvoja općinskih usluga.

U Kalesiji je prije rata bilo aktivno ůest SIZova.

  1. SIZ za zdravstvenu zaštitu: zadužen za zravstvenu zaštitu zaposlenih, penzionera i poljoprivrednika, a na dobrovoljnoj osnovi za privatnike i zaposlene u inostranstvu.
  2. SIZ za stambeno i komunalno, razvoj zemljišta i puteve: odgovoran za održavanje društvenog stambenog fonda, odvoz otpada i čišćenje javnih površina u općinama, planiranje grada i kontrolu zemljišta pogodnog za razvoj, kao i održavanje lokalnih i nekategoriziranih puteva u općini.
  3. SIZ za kulturu i sport: upravljao je kulturnim institucijama kao što su biblioteke i kina, organizirao službene i kulturne događaje, uključujući i pozorišne predstave. Ovaj SIZ je nadgledao i sportske klubove u općini.
  4. SIZ za zapošljavanje: odgovoran za registraciju nezaposlenih i zapošljavanje u lokalnim preduzećima. Ovaj SIZ je reorganiziran u mjesni ured kantonalne službe za zapošljavanje, pod upravom Federalnog biroa za zapošljavanje.
  5. SIZ za socijalnu zaštitu i brigu o djeci: brinuo o siročadi, hendikepiranoj djeci, drugim ugroženim grupama i starim osobama, kao i žrtvama rata, a radio je u suradnji sa mjesnim centrima za socijalni rad. Ovaj SIZ više ne postoji, ali mjesni centar za socijalni rad i brigu o ugroženim osobama i dalje radi. Zaposleni u centru su plaćeni iz općinskog budžeta, dok su potrebe korisnika socijalne zaštite podmirene iz kantonalnog budžeta.
  6. SIZ za penziono i invalidsko osiguranje: ovaj SIZ je postao lokalni ured Federacije za penziono i invalidsko osiguranje.

Neposredno prije rata, SIZovi su ukinuti i ujedinjeni u općinskom fondu. U vrijeme rata fond je ostao bez navodno značajnih sredstava i raspao se.

Post-socijalistička kriza komunalnih usluga

Društvena preduzeća su tradicionalno bila izvor doprinosa za SIZove i stoga su mogla dirigirati investiranje u infrastrukturu. Onda kada je društveni sektor počeo propadati općinske ustanove za pružanje komunalnih usluga ostale su bez fondova i bile su prisiljene drastično smanjiti obim svojih usluga.

U okviru ovog sistema nije bilo kapaciteta za razvoj općinske infrastrukture da bi se podmirio novi privatni sektor, preusmjerila sredstva prema nerazvijenim područjima ili upravljalo općinskom imovinom kao kapitalnim sredstvima. Ovi ograničavajući faktori još uvijek postoje.

Problemi općinskog preduzeća Komunalac su ilustrativni. Komunalac je nadležan za niz općinskih usluga, uključujući odvoz otpada, čišćenje i ozelenjivanje javnih površina, održavanje malog postrojenja za centralno grijanje u Kalesiji, održavanje vodovodne i stare kanalizacione mreže. Zbog nedostatka mehanizacije firma posluje sa teškoćama i obavlja samo neophodne radove. Uprkos činjenici da je jedina služba za odvoz otpada, za svoje usluge je plaća samo 800 od postojećih 10,000 domaćinstava. Stoga nije iznenađujuće da Kalesija pati od rastućeg problema nedozvoljenih deponija smeća.

Uz odgovarajuću pažnju usmjerenu na troškove oporavka i pojačanje usluga, situacija sa otpadom bi se mogla popraviti. Ali od raspada odgovornog SIZa, nije se pojavio nijedan pouzdan sistem za prikupljanje nadoknada od korisnika komunalnih usluga. Domaćinstva i preduzeća nemaju pravnu obavezu da zaključe ugovor za usluge sa Komunalcem. Tokom ljeta 2001 preduzeće je djelomično privatizirano javnom ponudom dionica. Općina Kalesija je zadržala 51%, šest osoba iz Kalesije (uključujući i predsjednika općine) dobilo je 23%, a PIF iz Sarajeva je kupio 26%. Javna ponuda dionica nije preduzeću donijela nikakav svježi kapital. Kao rezultat, zajedniču ili institucionalnu bazu za rješavanje pitanja odvoza otpada tek treba uspostaviti.

Kalesija ima sličnih problema i sa ostalim javnim servisima. Općini nedostaje pouzdana vodovodna mreža na većini njene teritorije, a van dvije lokalne mreže u Tojšićima i Kalesiji građani se snabdijevaju vodom iz bunara ili otvorenih voda. Nova vodovodna mreža u Kalesiji je napravljena neposredno prije rata, ali je u ratu toliko oštećena da Komunalac nema sredstava za popravku.

U 1999 i 2000 vlada Norveške je izvela projekt vodovoda općine u vrijednosti od DM 3,6 miliona. Postavljene su vodovodne cijevi za snabdijevanje većih naseljenih mjesta, ali 5000 domaćinstava još uvijek treba povezati sa glavnom mrežom. Također postoji i problem čistoće vode. Glavni izvor vode za područje je na najnižoj tački u dolini, u blizini rijeke Spreče. Neprečišćene otpadne vode idu direktno u rijeku i tako rizikuju zagađivanje pitke vode.

Curenje iz starih i trošnih dijelova vodovodne mreže uzrok je prekida u snabdijevanju vode. Ovo stvara prepreke za razvoj bilo kojeg oblika proizvodnje koji zavisi od stalnog, pouzdanog snabdijevanja čistom vodom, kao što su prerada poljoprivrednih proizvoda ili tekstilna industrija.

U prošlosti je građevinska firma iz Tuzle bila odgovorna za planiranje, razvoj i izgradnju vodovodne mreže, Komunalac za održavanje, općina je "posjedovala" mrežu, a SIZ je prikupljao naknadu od korisnika. Danas manje od polovine povezanih domaćinstava redovno plaća vodu. U svom trenutnom stanju općina nije u stanju pokriti čak ni periodične troškove vodosistema, a da i ne spominjemo popravke i širenje mreže.

Da bi se izbjeglo upadanje u dugove, stvaranje viška radne snage i slabosti uprave Komunalca, općinsko vijeće Kalesije nedavno je, uz pomoć donacije Norveške, osnovalo novu općinsku vodo-kompaniju, J.P. Vodovod i kanalizacija. U Njemačkoj, na primjer, naknade za vodu i odvoz smeća propisuje općina i tako kontrolira cijene koje privatni davaoci usluga mogu zaračunati. Prikupljanje naknada garantira općina iz svog budžeta.

©irenje mreže kroz privatnu inicijativu

Uz održavanje imovine i pružanje javnih usluga općina se suočava sa izazovom finansiranja izgradnje i širenje infrastrukture. Da bi stvorila dugoročnu ekonomsku osnovu za razvoj infrastrukture ona mora prikupiti sredstva i kapital od svojih građana.

Za vrijeme socijalističkog perioda, prihod za izgradnju mogao se ostvariti uvođenjem "dobrovoljnih priloga" – samodoprinosa zaposlenih u društvenim preduzećima, a izdvajani su direktno iz plaća. Građani zaposleni u inostranstvu davali bi svoj doprinos kad bi dolazili, u protivnom bi im pasoši mogli biti oduzeti. Ovi doprinosi su bili nedovoljni za finansiranje obimnog razvoja infrastrukture. Zato su doprinosi prikupljani u republičke ili federalne fondove, a onda raspoređivani za prioritetne projekte – suprotno današnjem načinu raspodjele međunarodne pomoći za rekonstrukciju i razvoj. Društvenim preduzećima je bilo ostavljeno da se prijave za ove fondove. Obzirom da se razvoj koncentrirao na urbana područja, a u njima na projekte društvenih stanova i društnenih preduzeća, veći dio stanovništva širom bivše Jugoslavije bio je ostavljen bez koordinirane razvojne sheme za vodovodne, telefonske ili, u slučajevima udaljenih područja, čak i električne mreže.

Sa ovim socijalističkim metodama koje su postale neoperativne, općine su primorane upotrijebiti vlastitu inicijativu i pronaći nove izvore razvojnih fondova. Općina Kalesija je 1999 godine preduzela projekt poboljšanja cestovne mreže koji je obuhvatao povezivanje sporednih cesta sa glavnim i, po prvi put u istoriji Kalesije, asfaltiranje ulica u gradu. Od predviđenih DM 1 mil troškova, pola se trebalo pokriti zajmom od kantona Tuzla, a pola dobrovoljnim prilozima građana. Nakon izbijanja krize u kantonalnom budžetu, bilo je moguće obezbijediti samo DM 200,000 od Kantona. Međutim, zanimanje građana za projekat je bilo toliko veliko da je u kratkom roku prikupljeno DM 1,8 mil, sve dobrovoljnim prilozima, bez korištenja bilo kakvog specijalnog programa prikupljanja sredstava. Općina je pokrila preostale troškove davanjem u najam općinskog zemljišta, kreditima i sredstvima iz svog godišnjeg budžeta. Pokretanjem vlastitih resursa investirano je DM 3.7 mil na poboljšanje 44 km puteva.

Još jedan primjer efikasnog korištenja vlastitih sredstava bilo je proširenje postojeće telefonske mreže. 1997 godine, tri MZ u Kalesiji ,Hrasno, Kikaći i Seljublje, počele su prikupljati novac od stanovništva, unajmili su firmu za izvršavanje poslova i obnovili su i proširili mjesnu telefonsku mrežu. Da bi započelo ovu akciju, predsjedništvo MZ sazvalo je zbor građana. Kako je propisano statutom MZ, stanovništvo je sedam dana prije događaja putem plakata i poziva, koji su stigli na svaku adresu, obaviješteno o datumu održavanja zbora. Nakon odobrenja projekta, telekomunikaciona kompanija PTT napravila je tehnički plan. Zbor je izabrao građevinski odbor, a projekt je izvela privatna kompanija bez pomoći općine ili bilo kakvog ulaganja PTT.

Mjesne zajednice su određivale i visinu doprinosa pojedinih kategorija stanovništva. Od ukupnih troškova u iznosu od DM 601,200 obitelji su plaćale DM 590 za liniju i taksu PTTu od DM 154. Ratni invalidi i obitelji palih boraca plaćale su DM 400, bez takse. Uz to, svako kućanstvo je trebalo platiti za kopanje, ili sami iskopati, 50m kanala za polaganje kablova.

Uspjeh ovog projekta privukao je interesovanje ostalih mjesnih zajednica i općina se uključila u koordinaciju procesa. U drugoj fazi urađeno je novih 1377 linija, a 888 je ponovno povezano, što je ukupno iznosilo DM 878,340.

Posao se širio pa je konstatirano da je centrala u Tošićima zastarjela. Gradonačelnik je tražio od PTT obnavljanje centrale, ali bez uspjeha. Na kraju je jedino prijetnja da će se obratiti PTT Banja Luka – što su mogli jer je Kalesija smještena na međuentitetskoj granici – natjerala PTT Sarajevo na akciju.

Na jednom nivou, ova metoda razvoja infrastrukture pokazala se izuzetno efikasnom, pokazujući da na mjesnom nivou postoji velika inicijativa i značajni potencijalni izvori. S druge strane, proces je neka važna pitanja ostavio neriješena, osobito pitanje vlasništva nad imovinom. PTT Sarajevo je tražio pravo vlasništva nad lokalno finansiranom mrežom, a gradonačelnik je u ime građana ponudio prodaju mreže PTTu. Lokalne centrale su postavljene u javnoj čitaonici u Vukovijama Donjim, u privatnoj kući u Memićima i u omladinskom centru u Rainićima Gornjim, ali ne postoji formalni sporazum za korištenje ovih objekata. Jasno je da ovdje još postoje neka osnovna pitanja koja treba riještiti.

Općinska imovina i mrtvi kapital

Lokalna infrastrukutra nije jedina oblast koja treba bolju upravu i jasnija imovinska prava. Općina ima potencijalno vrijednu imovinu, kao npr. zemlju i šume, koja je osnovna za ekonomski razvoj.

Kalesija je nedavno provela popis svog zemljišta i ustanovila da posjeduje 810 ha ili 4% općine. U 2000 unajmljivanje zemlje i poslovnih objekata donijelo je DM 830,000 što je trećina općinskog budžeta.

Općina ima potencijal da stvori kapital za svoj razvoj tako što će razvijati zemlju i prodavati je ili najmljivati uz dobit. Međutim, proces je spriječen predratnim pravnim okvirom u kom se određuje način upravljanja društvenim zemljištem, a koji dozvoljava dodjeljivanje samo korisničkih prava privatnim kompanijama i za određene javne namjene. Zakonski propisi kojim će se odrediti način korištenja zemljišta zahtijevaju hitnu reformu.

Općina je tek nedavno započela efikasno planiranje urbanog i komercijalnog razvoja koji nije dobro reguliran. Zbog ovoga je čak 50% novih kuća izgađeno bespravno, a to čini veliki pritisak na infrastrukturu i povećava troškove buduće integracije jer proširuje urbani razvoj na neplanirana područja.

480 hektara šume u vlasništvu općine također je potencijalno vrijedan resurs. Početkom 20-og stoljeća austrijanci su izgradili puteve kroz šume, uskotračne pruge i žičare da bi omogućili prebacivanje trupaca iz visokih šuma, ali to sve nije bilo mnogo u upotrebi u vrijeme komunizma. Bez ovih prilaznih puteva nije moguće iskorištavati šume na profitabilan način i u isto vrijeme voditi računa o zaštiti prirode. Strateško ulaganje u šumarstvo moglo bi donijeti nove prihode općini. Međutim, kantonalno preduzeće ima pravo korištenja državnih šuma i odgovorno je za brigu i iskorištavanje. Tako općina ima malo mogućnosti za razvoj ovih potencijala čak i ako kantonalno šumarsko preduzeće to ne uradi.

Neki zaključci

Ova studija ekonomskog procesa koji je u toku u Kalesiji ukazuje na ključnu ulogu koju lokalna vlada mora igrati u ekonomskom razvoju. Da bi prevazišle kroničnu nerazvijenost tipičnu za bosanska ruralna područja, općine moraju naučiti koristiti svoje izvore da bi omogućile ulaganje kapitala u infrastrukturu i komunalne usluge koje su potrebne novom privatnom sektoru. One također moraju imati aktivnu ulogu u određivanju i predviđanju potreba privatnog sektora, da bi na odgovarajući način mogle planirati način korištenja zemljišta i razvoj infrastrukture.

U slučaju Kalesije, sadašnje općinsko vodstvo pokazuje veliku volju da preuzme te nove odgovornosti. Međutim, njihovi kapaciteti ostaju ograničeni. Planiranje za privatni sektor uključuje velike institucionalne promjene za bosanske općine, prelazak sa uloge pasivnog primaoca ulaganja, što je bilo karakteristično za stari sistem, na aktivnu ulogu u kojoj treba odgovoriti na potrebe zajednice. To znači tretiranje postojeće infrastrukture i društvenog zemljišta kao osnovnog izvora za finansiranje razvoja. To podrazumijeva reviziju uprave općinskih servisa, uzimajući u obzir naknadu troškova i ponovna ulaganja. Također zahtijeva mnogo nepristrasniji tretman cijele teritorije i stanovništva općine. Umjesto nastavljanja tendencija socijalističkih planera da traže jedan ili dva ostrva razvoja, ovisno o potrebama društvene industrije, cijeloj općini treba pružiti mogućnost da učestvuje u procesu razvoja.

Početak ovog procesa tranzicije u Kalesiji bio je izrada novog prostornog plana krajem 2001 i početkom 2002 godine. U Federaciji je izrada prostornog plana u kompetenciji kantona, a općine donose manje, urbanističke planove. ©irom zemlje mnogi postojeći prostorni planovi su zastarjeli. U Kalesiji je općina preduzela inicijativu da se napravi nova verzija plana i da bude javno dostupna građanima. Pošto u općini nije bilo iskustva u provođenju takvog planiranja, dobijena je pomoć izvana, od novoosnovanog Tehničkog Univerziteta Brandenburg u Cottbus, Njemačka.

Efikasno palniranje razvoja na općinskom nivou ima slijedeća obilježja:

  1. Napušta koncepcije o ekonomskom i urbanom razvoju proizašle iz socijalizma u korist iscrpnog prikupljnja podataka o stanovništvu i njegovim potrebama i posebno o potrebama novog privatnog sektora. Prostorni plan mora započeti detaljnom studijom situacije na terenu.
  2. Planiranje započinje u područjima koja su naseljena i pokušava maksimizirati postojeću infrastrukturu. Ako se ovo uspješno izvede smanjuju se razvojni troškovi.
  3. Mora se napraviti realna procjena građevinskih potreba u općini. Socijalistički planeri u Kalesiji predviđali su građenje samo u dva glavna naselja, gradu Kalesija i u Tojšićima. Nezadovoljavanje potreba ostalog stanovništva dovelo je do cvjetanja divlje izgradnje. Ovakva izgradnja se odvijala uglavnom duž glavnih puteva uzrokujući neekonomično korištenje prostora, podizanje troškova infrastrukture i uništavanje ekološkog i poljoprivrednog profila ruralnih područja. Da bi se zaustavila divlja izgradnja prostorni planovi moraju dozvoliti građanima da zadovolje svoje zakonske potrebe.
  4. Efikasno planiranje je usko povezano sa kvalitetom lokalne demokracije. U prethodnom planiranju postojao je naredbodavački proces, skriven od očiju javnosti. Za stvaranje učinkovitog balansa između urbanih potreba, poljoprivredne ekonomije i prirode, mora postojati mehanizam kojim se potrebe građana mogu izraziti i objediniti.

Još jedan vitalni element razvojnog procesa koji nedostaje u Bosni je jasan i učinkovit sistem prava na privatnu imovinu. Kombinacija socijalizma i masovnog raseljavanja stanovništva ostavila je ruralnu Bosnu u agoniji nejasnih, nedokumentovanih i kontradiktornih imovinskih prava. Nesigurna priroda korisničkih prava na bivšu društvenu imovinu, neriješeni zahtjevi za restituciju od strane vlasnika prije procesa nacionalizacije, kolaps poljoprivredno-industrijskih kombinata i poljoprivrednih zadruga, nezavršena privatizacija društvenih preduzeća i pola stoljeća neformalnih i neregistriranih prenosa nekretnina stvorili su pravni vakuum u ovoj važnoj oblasti.

Ovo pokreće čitav niz kompleksnih problema:

  • Prvo, u okruženju nesigurnih zemljišno-imovinskih odnosa razna tijela se natječu u kontroli zemljišta. Općina i kanton postavljaju zahtjeve za zemljište koje je pripadalo državnoj farmi Spreča. Istovremeno je jedan dio zemlje ponovo prešao u posjed vlasnika prije nacionalizacije, a drugi dio stoji neiskorišten. Pravna nesigurnost ima negativan učinak na kvalitet lokalne uprave jer potiče grabežljivo ponašanje.
  • Drugo, konfuzija oko vlasništva vještački umanjuje količinu zemljišta na tržištu što dovodi do porasta cijena.
  • Treće, neuspješno postavljanje granice između poljoprivrednog i urbanog zemljišta znači da kompletno zemljište može biti procijenjeno kao potencijalno zemljište za izgradnju. Ovo podiže cijenu poljoprivrednog zemljišta umanjujući ekonomsku bazu poljoprivrede.
  • Četvrto, pitanje vlasništva nad ključnim elementima javne infrastrukturne mreže ostaje neriješeno, a to koči razvoj i naknadu troškova.
  • Peto, dok ne dođe vrijeme u kom će konfuzija oko zemljišta biti riješena i odgovarajući sistem registracije uspostavljen, neće biti moguće uspostaviti efikasne poreze na imovinu, što je potencijalno najvažniji izvor općinskih prihoda.

Zbog toga je izuzetno važno započeti proces dokumentovanja i rješavanja pitanja vlasništva, proces koji će uključivati i zakonodavnu reformu na entitetskom nivou i mnogo napornog rada na lokalnom nivou.

Berlin, 13 February 2002
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.