Vino, pseća hrana i klišeji o BiH – Pogrešne ideje i zašto su važne

• Dnevni Avaz (Bosnian daily), "Studija Inicijative za evropsku stabilnost o našoj zemlji: U poređenju sa mnogima, BiH je vrlo stabilna država"("Study by European Stability Initiative: Compared to many other Bosnia-Herzegovina is a stable country") (4 November 2017)
• Face TV (Bosnian TV), ""The Economist" izvrsno analizirao BiH i zašto se država nije raspala" ("Excellent analysis of Bosnia and Herzegovina by The Economist on why the country did not break up") (2 November 2017)
• TV1 (Bosnian TV), "Britanski Economist – Zašto se BIH nije raspala!?" ("British The Economist - Why Bosnia and Herzegovina hasn't collapsed!?") (2 November 2017)
• Klix.ba (Bosnian news portal), "Analiza britanskog Economista: Zašto se Bosna i Hercegovina nije raspala" ("Analysis by the British The Economist: Why Bosnia and Herzegovina hasn't collapsed") (1 November 2017)
• N1 (CNN's news outlet), "Britanski The Economist: Zašto se BiH nije raspala" ("British The Economist: Why Bosnia and Herzegovina hasn't collapsed") (1 November 2017)
• Večernji list, "Zašto se Bosna i Hercegovina nije raspala?" ("Why hasn't Bosnia and Herzegovina collapsed?") (1 November 2017)
• Nezavisne novine (Bosnian daily), ""Economist": Zašto se BiH nije raspala?" ("The Economist: Why hasn't Bosnia and Herzegovina collapsed?") (1 November 2017)

 

Federalne jedinice Bosne i Hercegovine

Bivši visoki predstavnik Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) je 2008. upozorio da "postoji ozbiljna opasnost da se Bosna i Hercegovina opet raspadne… čak bi se i mali pogrešni potezi tvrdoglavih brzo mogli pretvoriti u uvod za dugu tragediju".^[1] Ešdaun je 2011. upozorio Europsku uniju da će se, ukoliko ne postupi odlučno "krvoproliće vratiti u BiH".^[2] Godine 2013. dva američka analitičara su upozorila da je BiH još uvijek "u ratu" i da "dinamika ratne polarizacije nastavlja postojati u trulom vodstvu i nefunkcionalnom ustavnom poretku".^[3] U maju 2015. članak u američkom Foreign Policy magazinu tvrdio je da se BiH suočava sa "dubokom i gotovo nepopravljivom štetom".^[4] U novembru 2014. Ešdaun je upozorio da će "stanje postati još gore" sa "potencijalom da se stvori opasna i čak tragična situacija".^[5]

Posljednja decenija je obilježena dramatičnim događanjima unutar EU i u njenom susjedstvu. Rat između Rusije i Gruzije buknuo je 2008. Arapsko proljeće je uzdrmalo politički poredak u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku 2011. Referendum o otcjepljenju Škotske održan je 2014. Masovni protesti su promijenili režim u Ukrajini i pokrenuli rat između Ukrajine i Rusije. 2015. buknule su pobune na jugoistoku Turske. Godinu kasnije Britanci su izglasali izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU, a Turska je doživjela pokušaj vojnog udara. Parlament Katalonije 2017. je proglasio nezavisnost od Španije. Ako se uporedi dramatična politička situacija Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, Turske, Ukrajine, Kavkaza ili Velike Britaniije, Bosna i Hercegovina (BiH) izgleda kao model stabilnosti. Uprkos tome, kategorije po kojima se BiH analizira jedva da su se promijenile.

Frederic Brochet, istraživač iz Bordoa, 2001. je pitao 57 enologa da ocijene dvije čaše vina. Ono što odabrani stručnjaci za vino nisu znali je da se radilo o zamci. "U obje čaše je bilo isto bijelo vino, samo je jedno bilo obojeno bojom za hranu da izgleda kao crno vino. Uprkos tome, stručnjaci su opisivali "crno" vino riječnikom koji se uobičajeno koristi za opis crnog vina. Jedan je hvalio "punoću", drugi "primjesu drobljenog crvenog bobičastog voća".^[6] Brochet je zaključio da "osjećate onaj okus koji očekujete da ćete osjetiti. Oni su očekivali da će osjetiti okus crnog vina pa to su i osjetili".^[7] Studije koje je provelo Američko udruženje proizvođača vina potvrdilo je da je ukus onoga što jedemo uglavnom u našim glavama.^[8] Ono što se pokazalo kod kušanja vina potvrđeno je i kod mineralne vode ili hrane za pse. U jednom testiranju ljudi nisu mogli osjetiti razliku između pseće hrane i skupe paštete.^[9] U jednom drugom izvještaju je zaključeno kako "iako sigurna za ljudsku konzumaciju, pseća hrana mora preći barijeru snažne predrasuda. Dio te barijere je percepcija da je pseća hrana neukusna.^[10]

Veza između vina, hrane za pse i politike je sklonost potvrdi. Očekivanja oblikuju naša opažanja. U slučaju BiH, analitičari generalno očekuju da se radi o psećoj hrani a ne o pašteti. Dominantni klišeji su da BiH razdire nacionalna mržnja; da zbog toga politička stabilnost može biti samo krhka, da ustavno rješenje postignuto na kraju rata 1995. pojačava napetosti među zajednicama u BiH; i da se država konstantno nalazi na granici nasilne propasti. Mnogi iz toga zaključuju da su ljudi u BiH fanatični i da predstavljaju prijetnju ostatku Europe. U članku Britanskog tabloida The Sun, iz aprila 2016., piše da je BiH postala "mjesto za razvoj terorizma". Tvrdi se kako je to "dom tri miliona muslimana" (što nije tačno), "na putu da postane punopravan član EU nakon 2020." (pogrešno), te da je oružje iz BiH "korišteno 2015. u terorističkim napadima na magazin Čarli Hebdo u Parizu" i u "masakru u pozorištu Bataklan."^[11] (Municija korištena u prvom napadu je proizvedena u BiH 1986., dok je bila dio Jugoslavije, a puške korištene u drugom napadu su iz Srbije.)^[12] Članak nastavlja:

"Zagovornici Bregzita su također upozorili kako će milioni funti poreznih obveznika otići na podizanje posrnule ekonomije BiH – novac koji bi mogao pasti u ruke terorista."^[13]

Ovo se, avaj, moglo očekivati od britanskog tabloida neposredno prije održavanja referenduma o Bregzitu. Međutim, preveliki broj ozbiljnih komentatora i publikacija koristi sličan jezik i slike kada opisuju današnju BiH.

Klišeji su loš vodič za akciju. Oni iskrivljuju način na koji se ostale države odnose prema BiH. One su mnogo godina vodile EU na zaključke, uprkos stvarnom iskustvu, da je vodstvo BiH nesposobno usaglasiti svoju reakciju na uslove koje je EU postavljala.^[14] Klišeji su preusmjerili oskudnu pozornost sa stvarnih problema i pitanja kako napraviti reformsku koaliciju koja će se boriti sa problemima.^[15] Vrijeme je za detaljniji pogled.

U novembru 2015. Radio Slobodna Europa je objavio tekst pod naslovom "Bosanci i Hercegovci su rastrojena, podijeljena nacija". Tekst opisuje kako na dvadesetu godišnjicu Dejtonskog sporazuma "sjene rata tvrdoglavo vise" iznad BiH.^[16] Autori su u BiH pronašli kako "međunacionalni razdori koji su odveli državu u rat" i dalje oblikuju svakodnevicu. BiH pati od "nefunkcionalnog, duboko pogrešnog sistema upravljanja koji samo pogoršava međunacionalne tenzije" i "pojačava separatizam i nacionalizam". Središnji dio teksta je priča o dvoje penzionera Hrvata, Marku i Kati Pranjić, koji su zapeli u apsurdnoj situaciji u malom selu u blizini Doboja u Republici Srpskoj:

"Crta koja razdvaja BiH u odvojene, etnički bazirane entitete prolazi kroz selo staraca – i kroz njihovu kuću. ‘Kada smo se vratili u Makljenovac, na ulaznim vratima kuće bila je obavjest kojom nam se poručilo da nam je ulaz u kuću u Federaciji (Bošnjaka i Hrvata), a da nam je ostatak kuće u Republici Srpskoj,’ prisjetio se uz osmijeh Marko Pranjić. Bizarna situacija u kojoj se on i njegova supruga još uvijek nalaze je jasan primjer podjela koje utiču na svakodnevni život u BiH na mnoge načine, velike i male, i podvlači nacionalne razdore koji su odveli ovu balkansku državu u rat nakon raspada Jugoslavije".^[17]

Marko i Kata Pranjić, sada u svojim osamdesetim, izbjegli su iz svog sela 1992. kada je selo bilo na srpskoj strani linije sukoba, a prvi puta posjetili 2000. kada su našli uništenu kuću okruženu rovovima punim mina i granata. Nakon deminiranja i obnove, vratili su se kući 2003.

Nekoliko sedmica nakon što je tekst Slobodne Evrope zaključio da BiH "nije kao ostale zemlje" ESI je posjetio obitelj Pranjić u njihovom selu.^[18] Bili su začuđeni opisom njihovog života u tekstu. Ali, njihova priča jeste fascinantna: dvoje Hrvata u poznim godinama vraćaju se selo sa većinskim bošnjačkim stanovništvom u Republici Srpskoj, gdje pronalaze normalan život koji je dvadeset godina prije toga bio nezamisliv. Odraz je to dubokih promjena koje su se desile u Doboju posljednjih godina.^[19] Njihova svakodnevica je uglavnom vezana za institucije Republike Srpske: dokumenti im se izdaju u Doboju, penzije im dolaze iz Penzionog fonda RS-a, struju i telefon plaćaju firmama u RS. Marko nam je kazao: "Kupujem namirnice ovde u RS jer je blizu. Idem u bolnicu u Doboju i dobivam penziju tamo. Nikada nemam problema u Doboju i kada idem u posjetu prijateljima u Federaciji ne primjećujem da prelazim entitetsku granicu." ESI-u su kazali da se dobro slažu sa svim susjedima. Najbliži susjedi su im Bošnjak i Srbin. Kada je Doboj, u maju 2014., bio pogođen velikim poplavama, štala na imanju Pranjića je također bila poplavljena. Marko i Kata su bili previše slabi i nisu mogli izvesti životinje na suho. Kata je u pomoć zovnula dva prolaznika:

"Mislim da su bili Srbi, nisam sigurna, ali zovnula sam ih da nam pomognu sa životinjama i pomogli su. Sjećam se tih dana, neki ljudi su izgubili sve. Nije bilo važno ko je Hrvat, musliman ili Srbin. Svi su pomagali svima."

Većina stanovnika u tom malom selu danas su Bošnjaci koji su se vratili u RS poslije rata. Haris, učitelj u seoskoj školi, objasnio nam je da u školu ide 54 djece Bošnjaka, četvero Srba i troje Hrvata:

"Oni svi idu zajedno u razrede. Kad imamo časove jezika, naša srpska djeca uče srpski po programu Ministarstva obrazovanja RS. Hrvatska djeca uče hrvatski. Bošnjačka djeca uče bosanski po nastavnom programu Zeničko-Dobojskog Kantona. Ostale predmete pohađaju zajedno."

Građevinski radnik, Bošnjak, koji živi u blizini škole nam je rekao: "Moje kćerke idu u školu ovde u Makljenovcu. Iskreno ne znam uče li srpski ili bosanski. Nikad ih nisam pitao. Kad sam ja bio mlađi učio sam srpsko-hrvatski, pa… idu u bolnicu u Doboj." Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put u selu došlo do nacionalnih tenzija. "Život ovde je ok. Svi mi imamo ista dva problema: pare i posao."^[20] Razgovarajući sa žiteljima Doboja zapitali smo se da li su autori članka "Bosanci i Hercegovci su rastrojena, podjeljena nacija", kao stručnjaci za vino iz Brochetovog eksperimenta, opisali, ne realnu situaciju koju su zatekli, nego ono što su očekivali da će pronaći?^[21]

Nacionalna pripadnost nije dominantnja ni u svakodnevnom životu dvadesetak kilometara dalje, u Tuzlanskom Kantonu. Ismet i Munira, rođeni u Gračanici prije šest decenija i danas tamo žive kao bračni par.^[22] Na pitanje koliko su ih puta pitali za nacionalnu pripadnost, odgovaraju tri puta. Jednom tokom popisa stanovništva 1991, kad su se prijavili kao Muslimani. Drugi put kada su u Hrvatskoj bili kao izbjeglice i kada je učitelj savjetovao Muniru da dijete registruje kao Hrvata kako bi mogao dobiti hrvatsko državljanstvo i ići u školu. Odbila je. I treći put tokom popisa stanovništva 2013., kad su ih pitali za nacionalnu pripadnost i religiju. Odlučili su ne odgovoriti na ta dva pitanja, a njihov odrasli sin se izjasnio kao Bošnjak.

Par je potom pregledao nekih dvadesetak službenih dokumenata koje su imali u ladici, počev od rodnog lista. Na njemu je pisalo da su Srbi (takvu su odluku donijeli njihovi roditelji komunisti). Na Ismetovoj studentskoj karti iz ranih 1980-ih sa Univerziteta Zagreb pisalo je da je on Musliman. Niti jedan dokument koji su izdale službe u BiH nakon 1995. ne spominje nacionalnu pripadnost. Iskustvo njihovog sina je slično: niti jedan njegov dokument ne spominje nacionalnu pripadnost a za to ga nisu pitali čak ni kad se zaposlio u javnoj upravi u Sarajevu 2012.

BiH je poznata po nacionalnom ključu na svim nivoima vlasti. Kako to funcionira u praksi?

Zakon o državnoj službi u institucijama BiH propisuje da "struktura državnih službenika u državnoj službi okvirno odražava nacionalnu strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine prema posljednjem popisu stanovništva."^[23] Međutim, državni službenici nisu dužni izjasniti svoju nacionalnu pripadnost kada podnose prijavu za posao ili kad dobiju posao.

"Nacionalna pripadnost državnog službenika temelji se na dobrovoljnom izjašnjavanju u skladu sa ovim zakonom." ^[24]

Načelnik Odjela za financije i nekretnine Grada Mostara je kazao za ESI da u njegovom odjelu ima 38 zaposlenih.^[25] Napomenuo je da su "vodili računa" da zaposle i Hrvate i Srbe i Bošnjake i ostale. Pretpostavio je da "negdje mora postojati lista njihove nacionalne pripadnosti." Nije znao gdje je ta lista. Rekao je kako je on nikad nije vidio. U Mostaru, kao i u ostatku BiH, primjena nacionalnog ključa i kvota se uglavnom provodi kroz nepisana pravila.

Situacija u vladama deset kantona je uglavnom slična. Ustav Federacije BiH navodi da će "konstitutivni narodi i pripadnici ostalih biti proporcionalno zastupljeni u Vladi."^[26] I to prema popisu stanovništva iz 1991. Nešto je upečatljivo: tri godine nakon izbora 2014. samo jedna kantonalna vlada, u Posavskom Kantonu, nudi informaciju o nacionalnoj pripadnosti svojih službenika (osam Hrvata i dva Bošnjaka).^[27] Predrag Kojović, član Skupštine Kantona Sarajevo, je u maju 2015., u razgovoru sa ESI rekao, da "ni ova, ni jedna prethodna vlada Kantona Sarajevo ne ispunjava ono što je zakonom propisano."^[28] Ovo nigdje nije bio veliki problem zadnjih godina.

Postoje, s druge strane, striktni etnički ključevi na nivou dvije entitetske vlade. Vlada Federacije BiH ima 16 ministara od kojih 8 mora biti iz reda bošnjačkog naroda (od njih jedan također može biti iz reda ostalih), 5 iz reda hrvatskog i 3 iz reda srpskog naroda. Ali ko je šta? U martu 2015. Milan Dunović (Srbin), potpredsjednik Federacije, bio je protiv formiranja nove Federalne Vlade, rekavši da imaju previše predloženih ministara iz reda srpskog naroda: četiri, a treba ih biti samo tri.^[29] Ispalo je da je konfuzija nastala kod predloženog ministra rada Milana Mandilovića, koji je odgovorio da on i ne zna ispred koje nacionalne grupe ga je stranka kandidovala. Radio je kao doktor u Sarajevu za vrijeme opsade i izjavio je za medije: "Ja ne znam zašto je moja stranka mene proglasila Srbinom.^[30] Promijenio je svoju pripadnost u ostale, pa je problem riješen i on je postao ministar.^[31]

Vlada RS također ima 16 ministara: 8 moraju biti iz reda srpskog, 5 iz reda bošnjačkog i 3 iz reda hrvatskog naroda. Predsjednik Vlade može predložiti nekoga iz reda ostalih ali u tom slučaju ostaje 7 iz reda srpskog naroda.^[32] Danas se u Vladi RS nalaze slijedeći nesrpski ministri:

Zlatan Klokić (Bošnjak), ministar za enonomske odnose i regionalnu saradnju

Lejla Rešić (Bošnjak), ministrica uprave i lokalne samouprave

Srebrenka Golić (Bošnjak), ministrica za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju

Jasmin Komić (Bošnjak), ministar nauke i tehnologije

Jasmina Davidović (Bošnjak), ministrica porodice, omladine i sporta

Anton Kasipović (Hrvat), ministar pravde

Predrag Gluhaković (Hrvat), ministar trgovine i turizma

Davor Čordaš (Hrvat), ministar za izbjeglice i raseljena lica^[33]

Na državnm nivou, sva tri konstitutivna naroda moraju biti zastupljena podjednako u Predsjedništvu i u Vijeću ministara (gdje bar jedan član, ili generalni sekretar, mora biti iz reda ostalih).^[34] Međutim, sve zavisi od toga kako se ko izjasni. Prije općih izbora, kandidati predaju obrazac Centralnoj izbornoj komisiji u kome navode svoju nacionalnu pripadnost: Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali. Kandidati za Predsjedništvo se moraju izjasniti kao Bošnjak ili Hrvat (ako se kandiduju u Federaciji) ili kao Srbin (ako se kandiduju u RS). Ovo izjašnjavanje ne može osporiti niko drugi, niti bilo koji službeni dokument može odrediti pripadnost nekoj nacionalnoj grupi. Nije važno šta je upisano u rodnom listu, kao ni koje je religije kandidat.

Dragan Čović je trenutno član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. U vrijeme kada je bio student izjašnjavao se kao Jugoslaven.^[35] Zlatko Lagumdžija se 1990. neuspješno kandidovao za člana Predsjedništva iz reda ostalih. Tokom 2001. i 2012. bio je u Vijeću ministara BiH kao Bošnjak. Sven Alkalaj, bosanskohercegovački Jevrej, 2007. je postao ministar vanjskih poslova BiH kao ostali.^[36] Mediji su, međutim, izvijestili da je on dobio hrvatsko državljanstvo 2006. jer se izjasnio kao Hrvat.^[37] Alkalaj je izjavio da je u isto vrijeme i Jevrej (ostali) i Hrvat te da, kao i mnogi u BiH, ima dva državljanstva:

"Moje osnovno državljanstvo je BiH, ali ja imam i hrvatsko državljanstvo koje sam dobio 2005… Majka je Hrvatica iz austrijske porodice koja je po dekretu 1906. došla u Bosnu… Želja moje majke je bila da imam putovnicu." ^[38]

Izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti može biti različito u različitim izbornim ciklusima. Jedino ograničenje je da oni koji se žele kandidovati za specifične pozicije, kao što je Predsjedništvo, ne smiju mijenjati nacionalnu pripadnost u toku četiri godine prije izbora.^[39] Ovo provjerava Centralna izborna komisija.

Ustavi oba entiteta propisuju da šest najvažnijih pozicija u izvršnoj vladi, zakonodavstvu i pravosuđu ne mogu obnašati više od dva predstavnika iz bilo kojeg konstitutivnog naroda ili iz grupe ostalih. Tri od tih pozicija se biraju politički, a ostale bira Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Danas u RS ove osobe zauzimaju tih šest funkcija:

Predsjednik Vlade: Željka Cvijanović (Srpkinja)

Predsjednik Narodne Skupštine: Nedeljko Ćubrilović (Srbin)

Predsjednik Vijeća naroda: Nada Tešanović (Hrvatica)

Predsjednik Vrhovnog suda: Vesna Antonić (ostali)

Predsjednik Ustavnog suda: Džerard Selman (Bošnjak)

Javni tužilac: Mahmut Svraka (Bošnjak)

U Federaciji je to ovih šest osoba:

Premijer: Fadil Novalić (Bošnjak)

Predsjedavajući Predstavničkog doma: Edin Musić (Bošnjak)

Predsjedavajući Doma naroda: Lidija Bradara (Hrvatica)

Predsjednik Vrhovnog suda: Milorad Novković (Srbin)

Predsjednik Ustavnog suda: Vesna Budimir (Hrvatica)

Federalni tužilac: Zdravko Knezević (Srbin)

Bosanci i Hercegovci, naravno, već dugo poznaju nacionalni ključ u svojim institucijama. Koncept kolektivnog predsjedništva već je postojao za vrijeme Jugoslavije. Republika BiH je imala u Predsjedništvu devet članova. Ovaj je broj 1990. smanjen na sedam, i birani su sa četiri liste: po dva člana iz reda Muslimana, Srba, Hrvata i jedan ostali.^[40]

Prosvjetljujuće je uporediti fleksibilan pristup nacionalnoj pripadnosti i kvotama kroz samoizjašnjavanje u multietničkoj BiH sa sličnim načinom primjene nacionalnog ključa u multietničkim državama članicama EU. Na Kipru ustav definira samo dvije zajednice državljana: "Grčku zajednicu čine svi državljani Republike koji su porijeklom Grci i čiji je maternji jezik grčki, oni koji dijele grčku tradicionalnu kulturu, kao i oni koji pripadaju grčkoj pravoslavnoj crkvi. Tursku zajednicu čine građani Republike koji imaju tursko porijeklo i čiji je maternji jezik turski, oni koji njeguju tursku kulturnu baštinu i oni koji su muslimani."^[41] Državljani Kipra koji nisu ni Grci ni Turci – uključujući članove tri priznate religiozne manjine, Armence, Latine i Maronite, moraju napraviti izbor "da li žele pripadati grčkoj ili turskoj zajednici kao pojedinci, ali ako pripadaju nekoj religioznoj grupi, onda će izabrati kao religiozna grupa."^[42]

U Južnom Tirolu, bogatoj autonomnoj regiji Italije, "Proporz Dekret" iz 1976. propisuje da pozicije u javnoj upravi, uključujući i pravosuđe, proporcionalno trebaju zauzimati Nijemci, Italijani i Ladini u skladu sa rezultatima posljednjeg popisa stanovništva.^[43] Na svakom popisu stanovnici moraju izjaviti svoju pripadnost jednoj od tri jezične grupe. Oni koji ne pripadaju ni jednoj ipak moraju izabrati jednu od te tri. Kopija se čuva na sudu i konsultira kad se neko prijavi na administrativnu poziciju.^[44]

Za kraj, tu je regija Brisel, jedna od tri regije u Belgiji pored Flandrije i Valonije. Kada se kandidat natječe za regionalni parlament Brisela, on ili ona se najprije mora izjasniti kojoj jezičnoj grupi pripada (francuskoj ili holandskoj). Ova odluka važi do kraja života. Svaki kandidat koji se kandiduje na mjesto koje pripada jednoj jezičnoj grupi nikad kasnije se ne može kandidovati za mjesto koje pripada drugoj grupi. Onaj ko govori holandski nikada ne može postati premijer regije Brisel.^[45] Autori "Kako neko može ne biti zainteresovan za istoriju Belgije" također je primjetio da je na izborima u Briselu "nelegalno kandidovanje višejezičnih stranaka".^[46]

Možda, kada se radi o fleksibilnom prihvatanju nacionalne raznolikosti, BiH ima čemu naučiti glavni grad Europe?

Jedan od glavnih klišeja o BiH je dominacija "tri nacionalne stranke" koje predstavljaju tri politički koherentne nacionalne grupe. U februaru 2014. Europski parlament spomenuo je "nacionalističku i etnocentričnu retoriku kojom se služi vodstvo triju konstitutivna naroda u BiH" i kontinuirani nedostatak "zajedničke vizije političkih čelnika triju etničkih zajednica u zemlji".^[47] Zapravo, upečatljiva crta politike i proporcionalnog izbornog sistema u BiH je jako visok broj stranaka u parlamentima širom zemlje. U BiH je vlast decentralizovana puno više nego u bilo kojoj susjednoj državi i to se odražava u neuobičajeno raznolikoj slici političkih stranaka.

BiH ima najmanje zakonodavno tijelo u Europi, samo 42 mjesta u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BIH. Ovaj mali donji dom ima predstavnike 12 različitih partija što ga čini jednim od najpluralističnijih parlamenata u Europi.

Isti pluralizam nalazi se i na ostalim nivoima. Deset kantonalnih skupština ima ukupno 289 mjesta. Od 2014., 24 različitih stranaka je imalo svoje predstavnike u kantonalnim skupštinama, što je više u odnosu na 18 koliko je bilo na izborima 2010. Nakon izbora u oktobru 2014. dvije stranke su dominantne: SDA i HDZ. Međutim, ove dvije stranke zajedno imaju samo 42 posto ukupnog broja mjesta u kantonalnim skupštinama. 2010. imale su 36 posto mjesta. Nigdje, osim u malom Zapadnohercegovačkom Kantonu, nijedna od ove dvije stranke nema apsolutnu većinu. U ostalih devet kantona potrebna je koaliciona vlada.

Politika koalicija u BiH je izuzetno komplikovana neinformiranim posmtračima. Poslije izbora 2014., SDA je najprije potpisala koalicioni sporazum sa rivaloma DF-om i sa HDZ BiH. U sedam kantona ove su tri stranke još uvijek trebale druge manje stranke da bi ostvarile većinu.^[50] Na državnom nivou one su ušle u koaliciju sa Alijansom za promjene iz RS (koja uključuje SDS, PDP i NDP). Početkom juna 2015. koalicioni dogovor u Federaciji se raspao.^[51] SDA je potom vodila razgovore sa Strankom za BiH, BPS-om i A-SDA o novoj koaliciji koja bi uključila i HDZ BiH.^[52] Na kraju je SDA postigla dogovor sa SBB.^[53] Obzirom na ovu grupu skraćenica i pojedinačnih aktera izazovno je pisati o "tri etničke grupe i njihove stranke" ili se fokusirati na državno predsjedništvo, koje ima tri člana, ali malo stvarne moći, ali takvo pisanje je duboko zavaravajuće.

Osnovno pravilo za stranke u BiH je da ako žele vladati moraju biti u stanju formirati različite koalicije na različitim nivoima u isto vrijeme. Ova činjenica ograničava (ali ne nužno da sprečava) međuetničke polarizacije: teže je demonizirati one s kojim ste u koaliciji bar na jednom od nivoa vlasti, ili ste bili u koaliciji, ili očekujete da ćete biti u koaliciji u budućnosti. Ovo izgleda kao jedno od mogućih objašnjenja za stabilnost političkog sistema BiH u posljednje dvije decenije.

Jedan zajednički kliše je da BiH ima previše političara. Kako UNDP objašnjava:

"Dejtonski mirovni sporazum je zaustavio rat, ali je stvorio komplikovanu i skupu strukturu vlasti… Trinaest premijera, četrnaest zakonodavnih tijela, blizu 150 ministara, pet predsjednika i tri ustavna suda upravljaju ovom malom državom."^[54]

Ovo često ponavljaju i zvaničnici. Visoki predstavnik Valentin Inzko je tako rekao da u BiH "postoji 150 ministara i 14 premijera. Narod jednostavno misli da je ovo previše."^[55] Ali da li je?

Parlamentarna Skupština BiH ima Predstavnički dom sa 42 i Dom naroda sa 15 članova. Federalni parlament ima dva doma sa 98 i 58 članova. RS ima dva doma sa 83 i 28 članova. Deset jednodomih kantonalnih skupština ima 289 članova. Ovo znači da BiH ima 613 "parlamentaraca". Ovo zvuči jako puno za zemlju koja ima manje od 4 miliona stanovnika. Američka država Teksas (sa 27 miliona stanovlika) ima samo 150 zastupnika i 31 senatora.^[56] Ali Novi Hempšir (1.3 miliona stanovnika) ima 400 zastupnika i 24 senatora, po glavi stanovnika to je dva puta više nego BiH.^[57]

Švicarska je europska federacija koja najviše liči kantonalnom sistemu u BiH. Švicarski polu-kanton Appenzel Innerrhoden (16,000 stanovnika) ima 50 članova kantonalne skupštine. Ovaj kanton je veći od Tuzlanskog (445,000 stanovnika) koji ima 35 članova. Svih 26 kantonalnih i polukantonalnih skupština zajedno ima 2,609 članova.^[58] Dodajte na to dva doma švicarskog federalnog parlamenta (200 i 46 članova) i dobit ćete ukupno 2,855 parlamentaraca. 

A šta je sa pozicijama u izvršnoj vlasti? BiH ima predsjedavajućeg i 9 ministara na državnom nivou; premijera i 16 ministara na svakom entitetskom nivou; 10 premijera i 95 ministara u deset kantona.^[59] Ovo je ukupno 149 ministarskih pozicija. Federalna vlada u Švicarskoj (Bundesrat) ima 7 članova. Svaki kanton ima vladu od 5 ili 7 članova (Regierungsräte). Ovo ukupno čini 161 ministarska mjesta.^[60] Ukratko, BiH ima dvostruko više ministara po stanovniku od Švicarske, a Švicarska ima dvostruko više parlamentaraca po stanovniku nego BiH.

Ovo ostavlja puno otvorenih pitanja. Može li neko odlučiti da li je previše 12 ministara plus premijer za Tuzlanski kanton bez da zna šta bi oni zapravo trebali raditi? Šta znači biti ministar privrede u kantonu Goražde sa stanovništvom od 24 hiljade? Začuđujuće malo analiza postoji o tome šta radi izvršna vlast u BiH.^[61]

A šta je sa troškovima koje poreznim obveznicima prave članovi parlamenata i oni na izvršnim pozicijama? I ovdje bismo trebali malo bliže pogledati. Plate članova parlamenta u BiH se jako razlikuju. Članovi kantonalnih skupština koji imaju stalni posao smatraju se neprofesionalnim članovima i ne primaju za to platu, samo mjesečnu naknadu.

Neprofesionalni članovi skupštine Srednjobosanskog Kantona 2015. su primili mjesečnu naknadu od 256 eura, plus 25 eura za svaki dolazak na sjednicu skupštine i sjednicu odbora (to bi ukupno godišnje bilo oko 4,000 eura). Nasuprot tome, neprofesionalni članovi skupštine Unsko-sanskog Kantona primali su 925 eura mjesečno, plus 77 eura za svaki dolazak na sjednicu skupštine i sjednicu odbora (ukupno bar 13,000 eura godišnje). Oni koji nemaju redovan posao mogu postati "profesionalni" članovi. Profesionalni članovi ne smiju imati stalni posao, ali mogu imati dodatni posao na ugovor. Mjesečna osnovna plata "profesionalnih" članova u Kantonu Sarajevo 2015. bila je 1,207 eura. U Unsko-sanskom Kantonu iznos je bio 1,350 eura, u Srednjobosanskom Kantonu 880 eura, u Tuzlanskom 663 eura.^[62]

O platama i naknadama odlučuju kantonalne skupštine; one nemaju ništa sa državnim ustavom ili Dejtonskim sporazumom. Kako ovo izgleda kad se uporedi sa drugim državama? U Švicarskoj te uredbe variraju od kantona do kantona. Angažovanje svih vjećnika, uključujući i članove švicarskog parlamenta, smatra se skraćenim radnim vremenom. Tako 140 vijećnika u Kantonu Aargau prima 140 eura (150 švicarskih franaka) za tri sata zasjedanja skupštine ili odbora, plus putni troškove, 28 eura za ručak i, u slučaju da skupština traje više od jednog dana, 112 eura za hranu i smještaj.^[63] Kanton Bern je velikodušniji sa prosječnom godišnjom neto naknadom od 22,110 eura za vijećnike, bazirano na osnovu pretpostavke da rade 25-30 posto punog radnog vremena. ^[64] Istovremeno, vijećnici i senatori države Novi Hempšir (NH) primaju godišnje 80 eura (100 dolara).^[65] Gotovo polovina od njih su u penziji i prosječna starost im je 60 godina.^[66]

Da li se uopšte može uporediti rad vijećnika u NH (80 eura godišnje), članova skupštine u Bernu koji rade skraćeno radno vrijeme (22,000 eura godišnje) i neprofesionalnih članova kantonalne skupštine Unsko-sanskog Kantona (13,000 eura godišnje)? Da li je član skupštine u BiH preplaćen? Jasno da je potrebna puno opširnija analiza. Zašto se dohotci razlikuju od kantona do kantona? Da li kantonalne skupštine trebaju imati članove koji rade puno radno vrijeme? Zašto 94 posto (28 od 30) članova kantonalne skupštine Hercegovačko-neretvanskog Kantona rade puno radno vrijeme a samo 37 posto (13 od 35) u Kantonu Sarajevo? Zašto rad na određeno vrijeme zastupnika Unsko-sanskog kantona vrijedi dva i pol puta više nego što je prosječna plata u državi, dok zastupnici u Bernu primaju samo dio prosječne plate u Švicarskoj?

Jednostavno tvrditi da u BiH ima "previše političara koji previše koštaju" je besmisleno. Ako je glavni problem što postoji "149 premijera", rješenje je očigledno: kantoni bi jednostavno mogli promijeniti nazive tih funkcija i ne zvati ih ministrima. Mogli bi i smanjiti njihov broj, kanton po kanton. Ili bi im mogli smanjiti dohotke. Ali ovo sve zavisi od odgovora na najvažnije pitanje: koliko naporno ovi političari rade? I šta postižu?

Uporni kliše o politici u BiH je kako je iako do sada bilo puno izbora (sedam općih izbora poslije rata: 1996., 1998., 2000., 2002., 2006., 2010. i 2014.), na njima se ništa nije promijenilo. Kao rezultat, "ratni lideri" su i dalje na vlasti.

Prije općih izbora u BiH u oktobru 2014., hrvatski dnevnik Novi List je napisao da je "od Dejtonskog sporazuma 1995. država zaglavljena u izuzetno složenom izbornom sistemu koji građanima daje malo nade za promjenu".^[67] Stručnjak Post konfliktnog istraživačkog centra sa sjedištem u Sarajevu je primjetio da je "većina – dobrovoljno ili ne – glasala za više istog".^[68] Pedi Ešdaun je o izborima iz 2014. primjetio: "Ja vidim kako se ništa nije puno promijenilo. I dalje vidimo kako lica iz vremena rata i dalje vladaju situacijom".^[69] Koji su dokazi za ovo? Nema dokaza. Ove tvrdnje su pogrešne.

U poređenju sa svim drugim državama Jugoistočne Europe, BiH je imala puno promjena na vlasti, na svim pozicijama i na svim nivoima, sa raznim koalicijama koje su preuzimale kontrolu. Pogledajte listu predsjednika vlada dva entiteta ili jednog tipičnog kantona od 1996. do 2017.:

Promjene u vladajućim koalicijama odražavaju promjene u načinu glasanja stanovnika BiH. Posljednji izbori iz oktobra 2014. to dobro oslikavaju:

• SDP je 2010. bio veliki pobjednik. 2014. su izgubili više od polovine mjesta u državnom Predstavničkom domu, gotovo dvije trećine mjesta u Federalnom Predstavničkom domu i sa 61 mjesta su pali na 29 mjesta u kantonalnim skupštinama.
• 2014. je Stranka za BiH (SzBiH) izgubila svoja dva mjesta na u Predstavničkom domu na državnom nivou, a sa 23 su pali na 7 mjesta u kantonalnim skupštinama.
• 2014. Narodna stranka Radom za boljitak (NSRzB) izgubila je sva mjesta u Predstavničkom domu BiH, a sa 20 su pali na 5 mjesta u kantonalnim skupštinama.
• Demokratska Fronta, osnovana u aprilu 2013., završila je na četvrtom mjestu na izborima 2014. za državni nivo i osvojila 27 mjesta u kantonalnim skupštinama.
• U Republici Srpskoj je vodeća SNSD po drugi put za redom gubila podršku. Od 83 mjesta u Narodnoj skupštini RS, SNSD je osvojila 41 mjesto 2006., 37 mjesta 2010. i 29 mjesta 2014.
• Kandidat SNSD-a je izgubio bitku za Člana predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda protiv Mladena Ivanića, zajedničkog kandidata opozicije.

Jednako je pogrešno ponavljati kako politikom u BiH dominira ratna elita. Među 22 stranke koje su uspjele ući u državne i entitetske parlamente 2014. nijedna nije imala predsjednika koji je bio na čelu stranke prije 1995., a samo četiri je imalo istog predsednika na čelu stranke prije 2000. Osam predsjednika stranaka su postali lideri između 2000. i 2010. Deset ih je bilo na vodećim položajima manje od četiri godine. Treba napomenuti kako je od 22 stranke koje su ušle u parlamente na državnom ili entitetskom nivou 2014. njih 15 oformljeno nakon rata.

U tri godine nakon izbora 2014., 8 stranaka od 22 zastupljenih u državnom ili entitetskim parlamentima doživjelo je promjene u vodstvu. Nakon gubitka 2014., Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a od 1997., odlučio je da se više ne kandiduje.^[70] Mladen Ivanić, na čelu PDP-a od 1999., odlučio je da je vrijeme "da neko mlađi preuzme vodstvo".^[71] U maju 2015. Naša stranka izabrala je novog predsjednika.^[72] U decembru 2015. Martin Raguž je dao ostavku na poziciju predsjednika HDZ 1990.^[73] Nakon lokalnih izbora u oktobru 2016., Mladen Bosić je dao ostavku na mjesto predsjednika SDS.^[74] Čak i najveći poklonici politike u BiH imaju problema da prate sve ove promjene.

A šta je sa učešćem građana na izborima? Njemački magazin Der Spiegel je svoje čitatelje nakon izbora 2014. informisao da je nizak broj glasača bio "znak odustajanja građana uzrokovan uvjerenjem da su političke vođe u državi korumpirane i da je loša ekonomska situacija".^[79] Tačno je da je došlo do pada u postotku birača koji su izašli na izbore 2014. u poređenju sa izborima 2002. – jedan posto manje. Ali, ako se pogleda ukupan broj birača koji su glasali na izborima onda dolazimo do drugačije slike. Na općim izborima 2002. glasalo je 1.3 miliona ljudi. 2006. taj broj je porastao na 1.5 miliona. 2010. broj se popeo na 1.8 miliona. 2014. bilo je dodatnih 18 hiljada više birača. Znači, od 2002. do 2014. broj birača je porastao za pola miliona. Istovremeno je broj registrovanih birača također dramatično povećan, sa 2.3 na 3.3 miliona, a ipak procenat onih koji glasaju ostajao je uglavnom isti.

Postoji jednostavno objašnjenje za porast broja registrovanih birača. BiH je prešla sa aktivnog na pasivni sistem registracije birača. Prije 2002. svaki građani koji su želiili glasati morali su se potruditi da se registruju za glasanje. Od tada, svaki stanovnik BiH koji ima ličnu kartu automatski je uključen u registar glasača.

Da li je nivo učešća od 55 posto zabrinjavajući znak gubitka povjerenja u demokraciju? Zavisi od toga s čim pravite uporedbu. Postotak birača koji su izašli na izbore za Kongres SAD-a u novembru 2014. bio je 36, a na izborima za Zastupnički dom u novembru 2016. bio je 55 posto. U dva kruga izbora za predsjednika u Poljskoj 2015. glasalo je 49, odnosno 55 posto birača. Na britanskim izborima 2017. izašlo je 69 posto glasačkog tijela. To je bio najveći odziv birača u posljednjih 20 godina (2001. je iznosio 59 posto).

Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, je 2014. s izuzetno tijesnim rezultatom ponovo izabran za predsjednika RS od 303,000 prema 296,000 glasova. Mladen Ivanić je tim povodom izjavio:

"Da je samo još 3,500 ljudi glasalo za Ognjena Tadića umjesto za Dodika, on bi pobijedio… iz izbora smo naučili da je svaki glas važan i da izreka ‘moj glas ništa neće promijeniti’ nije tačna."^[81]

A ipak, usprkos svim dokazima, vanjski posmatrači i dalje insistiraju da izbori ništa ne mijenjaju. Nakon izbora u oktobru 2014., Kurt Bassuener, američki analitičar sa boravištem u Sarajevu, tvrdio je kako su "građani odustali od izbora kao mehanizma za promjene".^[82] Očito postoje dobri razlozi da se stanovnike BiH pokuša nagovoriti da glasaju u što većem broju. Insistiranje, protivno svim dokazima, da njihov glas nevažan nije strategija koja obećava veći broj birača.

U maju 2009. američki potpredsjednik Joe Biden je posjetio Sarajevo i obratio se članovima oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Samo nekoliko zapadnih političara zna više (i mari više) za stabilnosti na Balkanu od Bidena. Njegov govor je, međutim, bio kritikovanje domaćina:

"Mi smo danas zabrinuti za pravac kojim vaša zemlja, vaša i budućnost vaše djece idu. Već tri godine mi vidimo oštar i opasan porast nacionalističke retorike osmišljene da bi se igrala sa strahom ljudi, da podgrije ljutnju i netrpeljivost…

Mi smo čuli glasove koji govore jezikom maksimalizma i apsolutizma koji uništava države – ne jezik kompromisa i saradnje koji ih gradi. Rezultati su predvidivi – produbljivanje nepovjerenja između zajednica, zaustavljene reforme, i opasni govor o budućnosti države koji podsjećaju na tragedije za koje je narod ove zemlje učinio sve da ih prevaziđe. Ovo mora prestati".^{[83] [dodat naglasak]}

Ovakva retorika je postala toliko uobičajena da se čak više i ne primjećuje. Teško je zamisliti američkog potpredsjednika da ovako govori članovima parlamenta bilo koje druge države u Europi, bila to Moldavija, Ukrajina, Grčka ili Azerbejdžan, (ili zaista, bilo gdje drugo: zamislite sličan govor nekoga iz SAD, da kaže kako "ovo mora prestati", u parlamentu Brazila, Egipta, Meksika ili Malezije.) A ovo je, ipak, nešto što u BiH očekuju od stranih državnika.

Koliko su onda problemi u BiH jedinstven? Tačno je da građani imaju loše mišljenje o svojim političarima. Donošenje novih zakona je teško. Federalne strukture države, njen ustav i političke polarizacije često vode u ćorsokak. Političari govore ono što birači žele čuti. Međutim, sve ovo može se reći i za starija i veća demokratska društva.

U vrijeme dok su u BiH održavali izbori 2014., ozbiljni mediji su istovremeno izvještavali o izborima u SAD. Pisali su (citati u italiku) kako su američki političari "govorili ono što su birači željeli čuti, optuživali su suprotne strane, sprečavali rivale da za bilo šta prikupe zasluge". Kandidati su "stvorili cirkus međusobnog prozivanja i neodgovornosti". Javnost je sve političare vidila kao "nitkove". Američki ustav je stvorio politički sistem sa "toliko mnogo međusobnih provjera i ravnoteže da je gotovo paralizovan". Male grupe su koristile veto na toliko toga da je cijeli sistem došao do "mrtve tačke", "zapao u duboke probleme" i "slomljen". Politička elita nije imala "puno poticaja za kompromis". Čak i očajno potrebne promjene su zahtijevale "saglasnost mnogih, često idešloški suprostavljenih strana" tako da je bilo "gotovo nemoguće usvojiti koherentnu politiku". Povjerenje u političke institucije bio je na najnižem nivou. Analitičari su istakli kako je za vrijeme prethodnog mandata federalna vlada skoro prestala sa radom kada je nedostatak dogovora o izdacima doveo SAD blizu nemogućnost da otplaćuje dugove.^[84] Ovo su bili izvještaji o politici SAD-a dvije godine prije nego što je populistički i ksenofobični ženomrzac, pobjedio u izborima za najviši ured u državi.

Ono što je, međutim, još zanimljivije su zaključci koje je The Economist donio u novembru 2014. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, reforme u SAD zahtijevaju kompromis. Velike reforme (kao zdravstvena i penziona refroma), primjetili su, "moguće su samo ako obje partije u njih ugrade nešto svoje."^[85] Ovo je jako teško za izvesti, bilo gdje. Joe Biden je u pravu: kompromisi su zaista potrebni. Također zahtijevaju stalne napore, kako u SAD tako i u BiH.

Pronalaženje dogovora u kompleksnoj federaciji ostaje stalni izazov čak i u jednoj od najprosperitetnijih demokracija na svijetu, Švicarskoj. Da bismo razumjeli kako bi BiH mogla postati uspješna i kako da joj to do sada nije pošlo za rukom, trebali bi je uporediti sa Švicarskom Konfederacijom. Klasična knjiga o političkom sistemu Švicarske (Jonathan Steinberg "Zašto Švicarska") navodi 1996. da njen "ćelijski politički sistem dozvoljava da nacionalni i ostali partikularizmi cvjetaju jedan pored drugog."^[86] Dok se drugi sistemi trude stvoriti jaku većinu koja će vladati, "Švicarska se odlučuje za kompleksnu formulu koja stvara koalicije". Taj sistem također zahtijeva stalne konsultacije:

"Federalni Ustav traži da federalna vlada "sluša" kantonalne vlade prije nego upotrijebi moć koja joj je povjerena… i federalna i kantonalne vlade su ustanovile savjetodavne procedure koje jasno određuju koja tijela, odbori ili agencije imaju pravo biti, ili bi mogli biti konsultovani u toku donošenja određenih zakona. Svaki zakon u Švicarskoj prolazi kroz mučne procedure konsultacija… rezultat se dobiva jako sporo, ako do njega uopće dođe tokom ovakvih procesa".^[87]

Slično kao u BiH, ustav Švicarske kaže kako su "kantoni suvereni, ukoliko njihova suverenost nije ograničena federalnim ustavom i imaju sva svoja ovlaštenja osim onih koja su prešli na federalnu vlast." A ipak, usprkos potrebi širokih konsultacija i političkom sistemu baziranom na odborima i slaboj izvršnoj vlasti, Švicarska je vremenom postala jedno od najuspješnijih i najprosperitetnih društava u svijetu. Na kraju krajeva, kvalitet odluka i njihov legitimitet vrijede najviše. Steinberg primjećuje: "Švicarska ostaje netaknuta dugo nakon odlaska sa scene totalitarnih diktatora sa svojim centralističkim i ujedinjenim državama."

Bosanci i Hercegovci nisu neracionalni kad je riječ o politici. Nisu ništa više opsjednuti nacionalnom propadnosti nego stanovnici bilo koje druge multinacionalne države Europe. Federalizam, proporcionalna zastupljenost i fleksibilan pristup nacionalnom identitetu i kvotama bili su uspješno sredstvo za stvaranje koalicija i kompromisa. To pomaže objasniti odsustvo ozbiljnih sukoba tokom više od dvije decenije.

Bosanskohercegovački političari trebaju postići da sistem koji imaju bolje funkcionira. Ovo zahtijeva da ostave po strani polazni kliše o kome smo ovdje govorili: da u BiH nacionalna i religiozna mržnja godinama raste; da je politika trula; i da Ustav predstavlja nepremostivu prepreku za bilo kakav napredak. Izbori u BiH su, zapravo, važni. Nove stranke često uspjevaju ući u skupštine. Kantonalne i lokalne politike su također važne, obzirom koliko se toga se odlučuje na tom nivou. Trebalo bi biti moguće napraviti reformske koalicije na različitim nivoima vlasti i fokusirati se na ono što treba biti promjenjeno tamo, od Grada Doboja do Grada Sarajeva, od Tuzlanskog Kantona do Brčko Distrikta.

Ni nacionalna raznolikost ni federalizam u BiH nisu izgovor za neaktivnost kad se radi o reformama. Bosanskohercegovačko društvo ima ozbiljne probleme, ali oni nisu jedinstveni. Sličnu sudbinu imaju i susjedne države na Balkanu, ali i sva demokratska društva, starija i novija.

Jedan problem popularnih klišeja i iskrivljenih slika koje stvaraju o današnjoj BiH je da odvlače pažnju od pitanja koja su prekomplikovana da bi se stavila u kontekst nacionalnih tenzija i nasljeđa rata. Sistem socijalne zaštite koji je pod velikim pritiskom, niska produktivnost u poljoprivredi, visoka zagađenost zraka, visok broj stradalih u saobraćajnim nesrećama, ili kvalitet obrazovanja. Ovi problem gotovo da i nisu ozbiljno analizirani ili da se o njima razgovara. Postoji malo empirijskih istraživanja o tome kako socijalni fondovi, kantonalna i entitetska ministarstva ili različite sektorske politike zapravo funkcionišu. Nema uporednih studija učinkovitosti kantonalnih ili entitetskih institucija. Pravednost raspodjele indirektnih poreza u Federaciji gotovo nikad nije tema kada se razgovara o reformama upravljanja.  

Uzmimo na primjer zdravstvenu zaštitu, jedno od najvažnijih pitanja bilo koje moderne države (vrlo kontroverzno pitanje i u SAD). U BiH je to uglavnom kantonalna nadležnost. U državi postoji 13 zavoda zdravstvenog osiguranja: jedan u RS, jedan za svaki kanton, jedan za Brčko Distrikt, i jedan na federalnom nivou da opslužuje "fond solidarnosti" koji pokriva skupe i dugotrajne tretmane i liječenje (kao npr. tretmane raka ili dijalizu).^[88] Tokom 2015., ovi su zavodi potrošili oko 1.1 milijardu eura. Zavode nadgleda 13 vlada. Ove vlade imenuju upravne odbore koji se sastoje od predstavnika zaposlenih, zdravstvenih radnika i osiguranika.^[89] Zavodi i ministarstva naizmjenično kontrolišu institucije zdravstvene zaštite.^[90] Pravilo je da ljudi imaju zdravstvenu zaštitu samo u mjestu gdje žive. Ako neko ko živi u Zenici želi liječenje u Sarajevu za to mora platiti (mada postoje neke iznimke za hitne slučajeve ^[91]).

Svi zavodi zavise od doprinosa koje plaćaju oni koji su na toj teritoriji registrovani. Četiri zavoda koji raspolažu sa više od 100 miliona eura su Zavod RS i kantonalni zavodi u Sarajevu, Tuzli i Zenici.

Ozbiljni razgovori o reformi zdravstvene zaštite u BiH nemaju nikakve veze sa nacionalnom pripadnosti. Najprije treba riješiti osnovna pitanja. Kako funkcionišu postojeći fondovi, njihova uprava i institucije zdravstvene zaštite koje kontrolišu? Da li postoji najbolja praksa? Koji bi dogovori o saradnji mogli imati smisla između različitih zdravstvenih sistema? Postoji i važno pitanje fiskalnog federalizma koje treba proučiti: da li da bogatije jedinice pomažu siromašnije? Kanton Sarajevo (većinski bošnjački) troši više nego duplo po osiguraniku od Zeničko-Dobojskog Kantona (također većinski bošnjački). Postoje i politička pitanja: da li politika zdravstvene zaštite igra neku ulogu u kantonalnim izborima? Da li stranke imaju strategije i prijedloge kako poboljšati usluge? Slična se pitanja mogu postaviti i na mnogim drugim područjima, od obrazovanja do socijalne zaštite, od poljoprivrede do politike zapošljavanja.

Raspodjela javnih prihoda također zaslužuje pomnije posmatranje. Vidno je kako se deset kantona jako razlikuje po veličini i po sredstvima kojim raspolažu. Entiteti i kantoni prikupljaju sredstva od poreza i prireza (najviše od poreza na dobit). Međutim, najveći dio prihoda im dolazi od njihovog dijela u indirektnim porezima, kao što je porez na dodanu vrijednost, carinske dažbine i akcizni porez. Oni se skupljaju na jedno mjesto na državnom nivou i onda se raspoređuju. Otprilike dvije trećine ide u Federaciju, a jedna trećina u RS. Od dijela za Federaciju malo više od pola ide u kantone. Ovo je određeno Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH. ^[93] Raspodjela se vrši po formuli baziranoj na broju stanovnika (57 posto), broju učenika u osnovnim (24 posto) i srednjim (13 posto) školama, te geografskoj veličini kantona (6 posto). Tako dobiveni dijelovi se onda množe koeficijentom za "posebne rashodovne potrebe." Dijelovi za kantone sa "niskim prihodima" množe se sa 1.1 (Kanton 10) i 1.8 (Bosansko-Podrinjski Kanton).

Sarajevo se izdvaja: iako je to najbogatiji kanton u Federaciji, tu se dijelovi dodijeljenih indirektnih poreza množe sa 2.^[94] Da li je ovo opravdano? Sarajevo je administrativni centar BiH. Stopa zaposlenih (42.3 u 2013.) je dosta iznad prosjeka u Federaciji (26.7 posto).^[95] Plate su više. A ipak, 2013. Kanton Sarajevo je primio 185 miliona eura iz zajedničkog proračuna, dok je Tuzlanski Kanton, koji ima više stanovnika, više učenika u školama^[96] i pokriva veće područje, dobio samo 97 miliona eura.^[97] Rezultat je da Kanton Sarajevo, sa 18.5 posto stanovnika Federacije dobiva 34 posto od svega što kantoni dobiju.

 

---