Post-Industrijsko Društvo I Autoritarno Iskušenje
11 October 2004
Berlin and Sarajevo
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.
Sažetak

Manje od decenije nakon kraja teškog konflikta, Bosna i Hercegovina je uspjela pobjeći iz krugu nasilja koji zarobljava mnoga poslijeratna društva – uspjeh koji je dovoljno rijedak širom svijeta da će sigurno biti proučavan u narednim decenijama. Ipak, rijetki bh. građani pronalaze razlog za slavlje. Oni promatraju kako njihov životni standard konstantno opada u proteklih dvadeset godina. Široki poslijeratni program rekonstrukcije koji je trebao pokrenuti novu tržišnu ekonomije djeluje kao da je prošao direktno kroz Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući gomile dugova ali malo razvoja. O mnogo čemu se bh. građani ne slažu, ali svi dijele intenzivno nezadovoljstvo sistemom vlasti, koji djeluje nemoćan suočen sa nagomilanim socijalnim i ekonomskim problemima.

Zašto mir nije donio nagrade koje su bile obećane? Da bismo shvatili zašto vlada u Bosni i Hercegovini djeluje kao da ne uspijeva, bitno je shvatiti korijene dubokih bh. socijalnih i ekonomskih problema.

Kriza industrijskog društva

Bosna i Hercegovina prolazi kroz konačni kolaps modela razvoja koji je vidio industrijalizaciju kao sredstvo za stvaranje modernog društva od slabo razvijene i izolirane provincije. To je počelo u pedesetim godinama, nakon Titovog proslavljenog odvajanja od Staljina, kada je unutrašnjost Bosne i Hercegovine pretvorena u planinsku tvrđavu Jugoslavije, sa gustom koncentracijom vojne infrastrukture i proizvodnih objekata. Doseglo je vrhunac u sedamdesetim godinama, kada su velike investicije iz Fonda za manje razvijene republike (FADURK) – oko US$ 3 milijarde u sedamdesetim i osamdesetim godinama – doveli fabrike i industrijske poslove u gotovo svaku dolinu u Bosni i Hercegovini. Stvoreni su novi gradovi, obično oko jednog velikog preduzeća, a stotine hiljada ljudi se preselilo iz sela u urbana područja. Mnogi bh. građani uživali su u obrazovanju, putovanjima i standardu života koji je bio znatno veći od onoga u drugim socijalističkim sistemima. Ovo je bilo industrijsko zlatno doba u BiH, koje je kulminiralo Zimskim olimpijskim igrama održanim u Sarajevu 1984. godine.

Ovaj model razvoja mogao bi se nazvati “autoritarnim razvojem”. Nametnut je izvana, bez mobiliziranja izvora ili preduzetničke energije bh. društva. Pokretan je velikim stranim kreditima koje je Jugoslavija privlačila svojim statusom nesvrstane zemlje. Investicijama koje su često imale jako malo ekonomskog smisla, upravljala politička logika. One su povjeravane samoupravnim preduzećima koja su stalno poslovala sa gubitkom i koja su održavana na životu stalnim injekcijama javnih sredstava. Godine 1979. , u toku druge naftne krize, strani krediti su naglo stali, a situacija bh. industrijske ekonomije je počela da se razrješava. Do kraja osamdesetih godina životni standard je drastično opao, a “veliki sistemi” koji su bili kičma bh. industrijskog društva bili su tek nešto više od praznih školjki.

Historičari će raspravljati o tome do kojeg je stepena propadanje autoritarnog razvoja doprinijelo raspadu Jugoslavije. Međutim, jasno je da je u slučaju Bosne i Hercegovine rat i industrijski kolaps išao ruku pod ruku. Rat je u potpunosti zaustavio proizvodnju, uništio pola zaliha kapitala i raselio veliki dio stanovništva. Do 1996. godine većinu bh. preduzetničkog sektora je bilo nemoguće spasiti – posebno industriju naoružanja, koja je bila srž industrijske ekonomije.

Kada su međunarodne agencije počele planirati poslijeratnu rekonstrukciju, oni su vjerovali da će BiH lagano preći na tržišnu ekonomiju uz pomoć rapidne privatizacije i velikih injekcija pomoći za rekonstrukciju. Previdjeli su kombinaciju pogrešno upućenih investicija, zastarjele tehnologije, prevelikih kapaciteta, nepotrebnih radnih mjesta i dugova preduzeća, što je bilo stvarno nasljedstvo autoritarnog razvoja. Iako je proces privatizacije bio spor i slabo razvijen, istina je da je ostala samo nekolicina preduzeća koja su se mogla prodati kao uspješni koncerni. U ranim poslijeratnim godinama neke kompanije su uspjele sakupiti sredstva da ponovo pokrenu proizvodnju, ali većina nije bila u mogućnosti da dovede svoj proizvod na tržište i uskoro su ponovo zatvorile svoja vrata. Pomoć za rekonstrukciju je ponovo izgradila kuće, škole, bolnice, puteve i mostove, umanjujući patnje stanovništva, ali nije mogla spasiti bh. industrijsku ekonomiju.

Sada kade se period rekonstrukcije približava kraju, prava priča postaje jasnija. Bosna i Hercegovina prolazi kroz proces deindustrijalizacije na razarajuće velikom nivou. Od velikih industrijskih centara poput Tuzle i Zenice, do manjih ili srednjih gradova poput Novog Travnika, Čapljine i Modriče, pronašli smo istu priču: 70 do 80 procenata starih industrijskih poslova već je nestalo, a mnoga od preostalih preduzeća vjerovatno neće preživjeti. Novim privatnim sektorom dominiraju mikro-preduzeća u trgovini i osnovnim uslugama, koja stvaraju jako malo radnih mjesta. Čini se da se Bosna i Hercegovina razvija unazad: gdje je nekada proizvodila avione, sada izvozi aluminijum; gdje je nekada izvozila namještaj i gotove drvne proizvode sada prodaje samo sirovo drvo. Izvan velikih gradova, mnogi bh. građani napuštaju gradove i vraćaju se na zemlju koju je njihova porodica napustila prije jedne generacije. Istjerani izvan formalne ekonomije, oni sakupljaju sredstva za život kombinacijom fizičkog rada, neformalne trgovine i samoodržive poljoprivrede.

Samo u velikim administrativnim centrima – Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru – postoji osjećaj prosperiteta, ali upravo ovdje su programi rekonstrukcije i velika međunarodna prisutnost stvorili najočiglednije distorzije. Veliki priliv stranog novca uzrokovao je dotok u poreskim prihodima, omogućavajući bh. vladi da dramatično poveća svoj budžet. Kako je industrija propala, javna uprava je postala glavni izvor zaposlenosti za urbano stanovništvo. Gotovo sav porast zaposlenosti u proteklih nekoliko godina bio je u upravi. Državni službenici bili su u mogućnosti da se zaštite od opadanja životnog standarda koji je zadesio ostalo stanovništvo zahtijevanjem relativno dobrih plata i benificija. Iako njihove plate možda nisu velike apsolutno gledajući, posebno među službenicima nižeg profila poput učitelja i policajaca, širom zemlje javna uprava je u prosjeku najbolje plaćeni sektor radne snage, ili je veoma blizu vrha.

Za bh. društvo kao cjelinu, rezultati su značajno nepravedni. Građani i preduzeća plaćaju visoke poreze, ali dobivaju malo usluga zauzvrat. Javni prihodi se troše neproporcionalno na plate javnog sektora. Ovo favorizira administrativne centre gdje su državni službenici – posebno Sarajevo, sa njegovih pet nivo vlasti – koji imaju više ekonomskih aktivnosti i time više poreskih prihoda, tako da se krug nastavlja. Kanton Sarajevo je u mogućnosti da potroši znatno više na obrazovanje i socijalnu pomoć od Zenice ili Unsko-sanskog kantona. Slične neravnoteže postoje u Republici Srpskoj, između Banje Luke i ruralnih područja. Na taj način vlasti u Bosni i Hercegovini rade prebacujući bogatstvo od najsiromašnijih na najprivilegovanije članove društva.

Pasivna država

Neuspjeh autoritarnog razvoja ostavio je Bosnu i Hercegovinu sa velikim razvojnim izazovima: radnom snagom obučenom za poslove koji više ne postoje,  infrastrukturom dizajniranom za preduzeća koja više ne postoje, izuzetnom ruralnom nerazvijenošću, cijelim naseljenim centrima koji ovise o industriji koja propada. Ne možemo kriviti bh. poslijeratne vlasti za ovo jedinstveno teško naslijeđe. Međutim, možemo i moramo ih držati odgovornim za njihove politike: tj. koliko su dobro shvatili i reagovali na ove izazove.

Nakon osamnaest mjeseci proučavanja efikasnosti bh. institucija na različitim nivoima vlade, naš zaključak je da je dominantna osobina vlasti u Bosni i Hercegovini njihova pasivnost kada su suočeni sa ovom socijalnom i ekonomskom krizom. U najkritičnijim područjima razvoja – industrijskoj politici, poljoprivredi, razvoju infrastrukture, upravljanju prirodnim izvorima, odgoju i obrazovanju, socijalnoj zaštiti – pronašli smo vakuum kredibilnih politika. Prečesto se dešava da su vladine politike u Bosni i Hercegovini tek malo više od velikih izraza dobrih namjera. One nisu zasnovane na čvrstim informacijama ili bilo kakvim stvarnim analizama problema. One nisu razvijene uz konsultacije sa grupama kojima bi trebale da pomognu. Ne utiču na ono što rade javne institucije. Niti utiču na to kako se troši javni novac.

Jedan od najjasnijih znakova ovog vakuuma politika je to koliko malo informacija bh. vlasti posjeduju o promjenama koje se dešavaju u bh. društvu. To počinje sa stanovništvom. Bez popisa stanovništva niko ne zna koliko stanovnika ima Bosna i Hercegovina. U Republici Srpskoj službena brojka je 1.4 miliona, ali zvaničnici privatno priznaju da je stvarni broj možda i samo jedan milion – što je razlika od 40 procenata. U pojedinačnim gradovima i općinama širom Bosne i Hercegovine pronašli smo istu nesigurnost. Vlada koja ne zna broj vlastitog stanovništva ne može donositi kredibilne politike u područjima kao što je zdravstvena zaštita ili obrazovanje. Ovaj manjak znanja se širi kroz mnoga područja vlasti. Postoji jako malo čvrstih informacija dostupnih o novom privatnom sektoru i njegovim aktivnostima, stanju poljoprivrede ili potrebama najsiromašnijih članova zajednice. Da bi vlada donijela aktivne politike u ovim područjima, morala bi generisati ove informacije.

Još jedan znak pasivnosti vlade jeste način na koji ona troši novac. Veliki dio javnog novca u Bosni i Hercegovini vlada troši na održavanje vlastitih institucija. Mnogo manje se troši na operacije (aktivnosti vlade) ili na troškove kapitala (investicije u buduće razvoje). U toku perioda rekonstrukcije međunarodni donatori su preuzeli ulogu održavanja i razvoja infrastrukture. Ovo je omogućilo bh. vlastima da prebace svoje izvore na druga područja, kao što je sektor javnih plata, efektivno se povlačeći iz poslova razvoja. Nije ni čudo što mnogi bh. građani vide vladu kao instituciju koja služi samo sebi.

Nema sumnje da je Bosni i Hercegovini potrebna međunarodna pomoć da riješi svoje razvojne izazove. Međutim, dokle god vlada u Bosni i Hercegovini ostane pasivna nijedna količina pomoći neće dovesti do održivog razvoja. U stvari, kako se program rekonstrukcije približava kraju, Bosna i Hercegovina se mora suočiti sa svojom teškom ovisnošću o međunarodnoj pomoći. Umjetni balon potrošnje i uvoza uzrokovan prilivom stranog novca uskoro će nestati, odnoseći sa sobom bitan dio bh. poreskih prihoda. U isto vrijeme, BiH mora početi vraćati strani dug, koji će, prema Svjetskoj banci, porasti na ‘eksplozivnu’ stopu u toku narednih nekoliko godina ako ekonomski rast ne krene.

Ovo je kritični trenutak za vlasti u Bosni i Hercegovini. Ona mora da stavi pod kontrolu privilegije javne uprave – težak zadatak za bilo koju izabranu vlast. U isto vrijeme ona mora postati aktivnija, ali sa manje sredstava. Ako ne uspije da razbije bh. krug nerazvijenosti, uskoro će shvatiti da će mnoge institucije izgrađene u poslijeratnoj eri postati ekonomski neodržive  i da će se proces izgradnje države susresti sa svojim najozbiljnijim izazovom do sada.

Ojačati vladu u Bosni i Hercegovini

Najbitnije pitanje sa kojim se Bosna i Hercegovina suočava je dakle: šta se može učiniti da se prevaziđe pasivnost vlade? Ovo nije tehnički problem. Poboljšavanje rada vlade je u osnovi politički proces. Javne institucije rade najbolje kada su pod jakim pritiskom javnosti koja ih posmatra. Kada građani očekuju malo od vlade, kada niko ne zna ko je odgovoran za šta, kada niko ne istražuje da vidi da li političari ispunjavaju svoja obećanja, onda vlada neizbježno postaje udaljena i ravnodušna.

Mnogi ljudi ukazuju na bh. kompleksnu ustavnu strukturu kao glavni uzrok njenih problema uprave. Mi smatramo da je ovo pretjerivanje. Nakon proučavanja djelovanja institucija na različitim nivoima vlasti, pronašli smo veoma slične modele u Federaciji BiH sa njenom kantonalnom strukturom, Republici Srpskoj koja ima unitarni sistem i čak i Distriktu Brčko koji se nalazi pod međunarodnom upravom. Suviše je jednostavno okriviti Daytonski sporazum i pogrešno je misliti da rješenje leži u ustavnoj reformi.

Međutim, ono što je jasno je da bh. federalni sistem još uvijek ne radi efikasno. Različite vlade rade u izolaciji jedne od drugih i gotovo da ne komuniciraju, a kamoli da razvijaju zajedničke programe ili politike. Postoji značajna konfuzija oko toga ko je odgovoran za šta, posebno na strani Federacije BiH, jer se različite institucije preklapaju i natječu jedna sa drugom. Ova podijeljenost vlasti umanjuje odgovornost: većina građana ne razumije sistem i ne zna koga treba okriviti kada su nezadovoljni. Vlade se natječu da bi dobile što više javnih sredstava, umjesto da se dogovore o racionalnoj metodi njihove podjele. Obično, niži nivoi vlasti izvlače kraći kraj i tako ostaju bez sredstava za izvršavanje svojih funkcija. Da bi se ovi problemi riješili, bh. vlasti moraju početi uzimati federalizam ozbiljno. Oni moraju razjasniti  podjelu odgovornosti, osigurati da se sredstva odgovarajuće podijele i započeti međusobnu saradnju, vertikalno i horizontalno.

Vlast u Bosni i Hercegovini mora da nauči vještine koje su neophodne da bi se dala podrška razvoju. U socijalističkoj eri, dužnost vlade je bila da osigura da preduzeća u društvenom vlasništvu prežive, bez obzira na njihovu ekonomsku vrijednost. U tržišnoj ekonomiji, odnos između vlasti i preduzeća veoma je različit. Vlada daje podršku razvoju indirektno: razvojem transportnih veza, osiguravanjem pristupa zemlji i infrastrukturi, obrazovanjem radne snage, pojednostavljivanjem administrativnih i pravnih procesa, pomaganjem lokalnim biznisima da pronađu strane partnere. Da bi se ovo dobro uradilo neophodno je detaljno znanje onoga što se dešava u bh. ekonomiji i znanje da se analizira i odgovori na ove razvoje. Proces zahtijeva da institucije odgovaraju na potrebe zajednice, a ne da pokušavaju da usmjeravaju proces razvoja.

Ovo zahtjeva promjene nekih od duboko ukorijenjenih institucionalnih navika i neće se dogoditi preko noći. Kako se Bosna i Hercegovina bude kretala prema Evropi, ona će primati fokusiraniju pomoć za razvoj ovih novih vještina. Međutim, pritisak za promjene mora doći prije svega od bh. javnosti. Trenutno, dok je veliki broj bh. građana nezadovoljan načinom na koji radi vlada, oni imaju tako niska očekivanja od te vlade da ne agitiraju na promjenu. Neke grupe u društvu, kao što su privatni poljoprivrednici i mali poduzetnici nikada nisu primali nikakvu pomoć od vlasti pod socijalističkim sistemom, tako da je ne očekuju ni sada. Oni nisu organizovani u interesne grupe koje bi lobirale za programe i politike koje su im potrebne. U demokratskom sistemu, interesne grupe igraju izuzetno bitnu ulogu. Oni nadgledaju rad vlade i daju ideje i povratne informacije neophodne za dobro vođenje politike. Poruka mora otići bh. građanima, kroz medije i civilno društvo, da ako im je stalo do kvalitete rada njihove vlade, onda oni sami moraju postati punu energičniji u lobiranju za promjene.

Mlada bh. država se suočava sa dvostrukim nasljedstvom rata i socijalizma koje bi bilo izazov i za najefikasnije vlasti. No, Bosna i Hercegovina nije veći zarobljenik svoje prošlosti od drugih zemalja u regiji, od kojih mnoge uspješno rješavaju slične probleme uz pomoć Evropske Unije. Ako se počne fokusirati na funkciju vlade, a ne samo na njenu formu, Bosna i Hercegovina može zaustaviti krug opadanja i početi zacrtavati svoj put naprijed. Ali, da bi ovo učinila, Bosna i Hercegovina će morati prevazići jedno od najširih i najtežih naslijeđa svoje prošlosti, koje mi nazivamo “autoritarno iskušenje”. Autoritarno iskušenje je nepovjerenje u demokratski proces i preferiranje vlade “stručnjaka” koji su izolirani od ljudi kojima bi trebali služiti. To je tendencija da se očekuje od ljudi izvana da rješavaju bh. probleme, a ne da se nađe lokalno rješenje za problem. Demokratija je zamršen proces, koji zavisi od stalnih pregovora i kompromisa. Međutim, to je jedini sistem za koji znamo koji može natjerati vladu da odgovori na potrebe ljudi.

Berlin and Sarajevo, 11 October 2004
Click here to view this document as a PDF file in A4 format. To download the PDF file to your computer, right-click here, select "Save Link/Target As..." in the contextmenu and choose a destination on your hard disk. If you are having problems opening this PDF file, please click here for help. Please note that the PDF version of this document also contains footnotes that are not used in its web version.